Fotografija iz otvorenih izvora
Filmove o živim mrtvima doživljavamo kao užasnu priču, a ne više. Svi su sigurni da pokojnik ne ustaje. Zašto onda priče o živim mrtvima sigurno se nalaze u raznim narode razdvojene hiljadama kilometara prostora? Ne čini se Je li vam ovo čudno?
Groblja vampira
1994. godine iskopan je drevni grad Čeljakovice. Groblje X-XI veka Posmrtni ostaci 13 ljudi ležali su u 11 grobova. To su bili muškarci 30-40 godina. Svi su bili u vezi. Mnogi su im odrezali ruke i glave. Svaka od njih ima slomljena rebra na lijevoj strani – u nju su ubačena aspen count Navodno su već hiljadu godina imali stanovnici Čelakovice dobar razlog za strah da će se ovih 13 ljudi dignuti iz grobova i pokušali se zaštititi od posjeta opasnih gostiju. Mnogi novine su govorile o užasnom nalazu i samo nekoliko njih dosadio spomenuti da ovo nije prvi nalaz sahrana vampiri.
Sahrani s probušenim tijelima često se nalaze na Balkanu. A ne samo na Balkanu. 2009. godine kostur žene sa cigla u ustima (jedna od metoda bavljenja vampirom). Da i ja običaj stavljati pokojnika u lijes, a zatim ga čvrsto zabiti nokti, upućuje na to da su se naši preci ozbiljno plašili mrtva osoba može ustati iz groba.
Uskrsnuće iz mrtvih
Gledamo kroz kroniku posljednjih uskrsnuća. 2003. talijanski Roberto de Simone kad su rođaci trebali pokriti lijes pročistio grlo i zatražio vodu. Proglašen mrtvim 2007. godine imao nesreću 21-godišnji Zach Dunlap tokom oproštajnog postupka pomerio noge. 2010. godine u Kolumbiji, 45-godišnji “pokojnik” kada su ga zaposlenici ritualne agencije počeli pripremati sahranjena, iznenada je udahnula. 2011. godine na vratima Simferopolja jedan od živih “mrtvih” počeo kucati mrtvačnicu: otvori, kopile, hladno je!
Ali smrt svakog od njih utvrdili su medicinski zaposlenog. Ako se i danas lekari greše, onda ranije sa više nizak nivo razvoja medicine, takvi slučajevi se dešavaju mnogo češće! U nju je pao italijanski pjesnik Francesco Petrarch 1344. godine letargičan san, proglašen je mrtvim. Nakon 20 sati on probudio se, šokirao sve prisutne i radio još 30 godina nakon “vaskrsenje”.
Fotografija iz otvorenih izvora
1772. vojvoda Mekleburški uveo je obavezan dekret tri dana između smrti i sahrane – bili su prečesto slučajevi “pobune iz groba.” Engleska i dalje ima zakon obvezujući svaku mrtvačnicu da ima zvono da bi “živi mrtvi” mogli recite svijetu o vašem povratku u svijet živih. Kao što vidite prijevremeni ukop smatran je ozbiljnim problemom, koji zatražio odluku.
Ali, bilo je i nesretnih ljudi koji su se poslije osjetili mjesta sahrane Ako iz bilo kojeg razloga takav ukop otvorio, našao mrtvog čovjeka koji se prevrnuo u lijesu, sa iskrivljeno lice, krvave ruke suze odjeća.
Mrtav se vratio kući!
U srednjovekovnim selima, gde uopšte nije bilo lekara, bilo je mnogo više slučajeva sahrane života nego u gradovima gdje barem je neki ljekar bio prisutan. Češće su ovdje mrtvi i vaskrsla. Ukopan u plašt na maloj dubini “mrtvi” bi mogli potpuno slomiti plašt, iskopati i vratiti se kući.
Sada zamislite scenu kad se vrati kući “uskrsnuo” – uznemiren (jasno je da takva “avantura” nije nije mogao utjecati na psihu), sa krvavim ustima (u borbi za nesretan život mogao je ugristi usne u krvi), u rastrganom plašt! Naravno, prva želja u ljudima bila je moguća radije pošaljite rođaka odakle je došao. Njega i poslan, brzo i brzo: vezan, odsečena noga, ruke, glava, tako da bi sigurno umro, a oni bi mu vozili udjel u grudima – radi osiguranja.
Umro – umro, zato se ne diži više
Nitko nije htio doživjeti takav užas. Stoga, da mrtvi se nisu vratili, ljudi su počeli trošiti novac na lijesove, njihove pokucao zajedno. Ako osoba sa smrznutim životom već funkcioniše spremni za ukop iznenada su pokazali znakove života – umjesto toga da bi se radovali, požurili su da odgode „vampirsku“ palicu u grudi. Svaki takav slučaj se dugo pamtio, obrastao s mnoštvom detalja. Nije ni čudo što priča o vaskrslim mrtvima nije pronađena folklora bilo kojeg naroda.
Tako su postojali razlozi za stvaranje stravičnih priča o mrtvim hodačima. Samo se možemo utješiti da takvi slučajevi postaju manje, a svaki od njih već postaje senzacija. I vjerujte u to pravi zombiji su plod mašte pisaca i filmaša.
Objavio Klim Podkova
Život
