Nije li vrijeme da razmislite o budućnosti i promijenite sve u svom životu? Ova fraza često nadahnjuje ljude optimizmom i tjera ih da napuste domove i pođu na dugo putovanje kako bi se preselili na mjesto koje obećava po njihovom mišljenju. Ali optimizam prolazi, a taj potez nije uvijek uspješan. Današnja nagađanja o letu s posadom na Mars podsjećaju na ovo pitanje – ulivaju optimizam, ali o rezultatima ne mogu ništa reći.
Činjenica je da je glavna misija pronalaska dokaza o životu na Marsu gotovo završena. To je barem izviješteno na konferenciji za novinare u Američkoj geofizičkoj uniji u San Franciscu, održanoj u decembru 2016. godine, na kojoj su predstavljeni neki od nalaza.
Dakle, prema rezultatima rovera Curiosity opisane su strukture kamena nalik prstima na Marsu, a štoviše opisane kao moguća potvrda prisustva života na Marsu u prošlosti. Evo što je rekao NASA-in naučnik Yasmin Saplakoglu:
“Na osnovu uzoraka stijena prikupljenih iz vrućih izvora u Čileu, tim sada sugerira da će fotosintetski mikroorganizmi zakopani u stijeni vjerovatno stvoriti ove neobične strukture.”
Drugi naučnik, Eric Berger, primijetio je: ‘Mars je nekada bio svijet s puno vode i bogatim hemijskim sastavom.’ Prema njegovom mišljenju, bor pronađen na planeti očigledan je pokazatelj nastanjivosti planete u prošlosti.
Dakle, naučnici sugeriraju da su prije negdje 3,8 milijardi godina uvjeti na Marsu bili gotovo identični onima na Zemlji danas: umjerena klima i dovoljna količina vode u tečnom stanju. Voda u krateru Gale, prema njihovom mišljenju, bila je potpuno pitka, a zaista je Mars bio potpuno drugačiji, dinamičan i gotovo ugodan. I sve bi bilo u redu i čini se tako očigledno, osim jednog ‘ali’ – direktnog dokaza o postojanju života na planeti čak i sada, iako u prošlosti naučnici nisu pronašli.
|
Putanja puta znatiželje rovera. Pređena i planirana staza.
|
 Procijenjena količina vode u krateru Gale prije 3,5 milijarde godina |
Ali da se vratimo na razgovor o letu na Mars. Ambiciozne planove na ovu temu i na temu kolonizacije Crvene planete u svom govoru opisao je šef američke kompanije Space X Elon Musk. Svatko može pogledati njegov dvosatni govor danas na YouTube kanalu kompanije.
Zapravo, korištenje režima hibernacije u teoriji je izvrsna strategija za astronautiku s posadom, uključujući let za Mars. To bi uštedjelo mnogo novca, jer astronauti koji spavaju trebaju manje hrane i stvaraju manje otpada. Tako je naučnik Xisi Zhang objavio u časopisu Scienceline da svaki dodatni kilogram korisnog tereta na brodu dodaje više od 40.000 američkih dolara trošku misije. Režim spavanja pomoći će izbjeći dosadu i možda astronaute učiniti otpornijim na zračenje.
Ali evo male poteškoće – homosapiens nisu sisari koji hiberniraju. Da bi to postigla, osoba treba postići tjelesnu temperaturu od samo 86-90 stepeni Fahrenheita. Prema Zhangu, naučnici su već postigli značajan napredak u tom smjeru i uspjeli su hladiti laboratorijske hrčke na potrebnu temperaturu i eutanazirati kroz duži period, zadržavajući njihovu održivost. Očigledno, Zhang vjeruje da ipak nema bitne razlike između hrčka i osobe – živih bića.
Pa, recimo da su naučnici uspjeli, stopa metabolizma u ljudi smanjena je za 80%, bilo je moguće zamrznuti je 3-5 godina, pa čak i saznati da je nakon toga neočekivano ostao živ nakon što je sigurno sletio na Mars. Uredno je ‘spavao’ i ‘oporavio se’ nakon što je, činilo mu se jednog trenutka, putovanje, osoba koja drži plan kolonije u rukama i nasmiješi se blistavoj budućnosti?
Čak i prije milijardi godina, temperatura na Marsu bila je dovoljno visoka za tekuću vodu i, možda, čak i za postojanje života, danas je Mars jednostavno vrlo hladna pustinja (prosječna temperatura površine je -60 stepeni Celzijusa). Ali može li ovo zaista zaustaviti NASA-ine inovatore?
Glasnogovornik agencije Christopher McKay sugerira da čovječanstvo može povećati temperaturu Marsa na 15 stepeni Celzijusa tokom jednog vijeka: “Najefikasnija metoda je stvaranje super-stakleničkih plinova kao što su klorofluoroogljikovodici ili još bolje, perfluorirani spojevi.” No, umjesto da govori o tome što za to treba učiniti, istisnuo je prilično čudnu populističku frazu “Život na Marsu bio bi zahvalan za teraformiranje, što će omogućiti planeti da se vrati u stanje u kojem je nekada bila.”
Istraživačica Jacqueline Ronson opisala je jednu takvu mogućnost inverzno: predložila je stavljanje genetski modificiranih bakterija u tlo i stvaranje od njih vrste betona. U njenoj studiji predstavljeno je nekoliko eksperimenata u pravcu aktivnosti mikroba u stvaranju materijala za izgradnju života u zemaljskim uslovima. Međutim, kasnije su ovi eksperimenti zainteresirali stručnjaka za mikrobiologiju Jonathana Aizena i natjerali ga da pomisli da je sve ovo vrlo zanimljivo, ali teško moguće i najvjerojatnije ne etično.
Stoga se reality show pod nazivom ‘kolonizacija Marsa’ zasad odvija isključivo na Zemlji i više je politički i populistički nego naučni projekt. Riječ je o tome što će NASA raditi tijekom sljedeće četiri godine i bi li se Trump, poznati poduzetnik, želio riješiti nekih, prema njegovom mišljenju, nepotrebnih troškova. Danas su svemirski programi povezani s osvajanjem Marsa u znanstvenim krugovima predstavljeni kao ‘sirovi’, blago rečeno, ‘preskupi za povećanje rejtinga’ u političkim krugovima, a za većinu poreznih obveznika izgledaju kao rez budžeta zemlje.
Isto se može reći i za Roscosmos i ESA. Rusko-evropska misija ExoMars nije bila toliko uspješna za provjeru – demonstracija slijetanja modula na Mars nije uspjela. Ali sljedeći korak će biti isporuka ne samo modula, već i mnogo skupljeg rovera. To jest, u stvari, iskrcavanje na Crvenu planetu još nije u potpunosti razrađeno, a razgovori o njegovom osvajanju već su u toku, pa su čak stvoreni i odgovarajući programi za 30-ih i odgovarajuće subvencije iz budžeta.
Tako se ispostavlja da svi ovi argumenti o kolonizaciji Marsa danas izgledaju smiješno kao i govori o stvaranju grada točno na jednom od polova Zemlje. Možda? Možda, možda. Ali kako to učiniti i što je najvažnije – zašto? Ova dva pitanja mogu zvučati drugačije.
