Fotografija iz otvorenih izvora
… molio sam se Filipinskim postom u svojoj pustinji iza ponoći. Tada se nagomilalo puno snijega. A te noći je bilo takvog snega koji je hrabro viši od ljudskog rasta. I odjednom mi je srce u grudima tako Bojao sam se da će se to pomisliti, sada će se iskočiti i dušu ću dati Bogu. Jedva uspeo da prošapće: “Samo mi daj, Gospodaru, pokajanje pre kraja” – i pao. Otvarajući oči vidjela sam da ležim na ulici nepoznati grad. Kuće su ogromne kamene, s velikim svijetlim osvijetljeni prozori. Ali svjetlost nije od svijeća, već od nečeg drugog, poput sunčeve svjetlosti u kućama iznutra. Viđao sam među njima kod kuće, kod čiji su prozori do samog tla i zeleno drveće je vidljivo u njima male smreke ukrašene raznobojnim lampicama i svijetlim kuglicama, različiti stvari koje ne znam o njihovoj svrsi i odjeću. Oko nas ima puno ljudi svi brzo odlaze negdje, i muškarci i žene, svi obučeni u čudno odjeća. Zima, ali bez snega, ali mrazno. A na ulici ima mnogo svjetala. Ogromne visoke jarbole na kojima zvijezde blistaju. I između njih viseće konope sa svjetlucavim malim šarenim zvijezdama. Sve zemlja je obučena u kamen, ponekad glatko siva, a ponekad pojedinačna veliko kamenje. Odjednom, kratka štala juri pravo na mene na točkovima, za njim sve više i više. U njima ima ljudi. Među niskim šupama, u Koji ljudi sjede, Postoje visoke šupe, gdje tko sjedi, a ko i vrijedi. Postoje šupe s dugim rogovima koji se stežu užetima. Imam vremena da razmislim da ako mi se takav ambar približi, onda on sruši me i moli se. Ali izgleda da prolaze kroz mene. I Razumijem da ih vidim samo ja.
I odjednom se pod njima otvori tlo.
I padaju u otvorena usta zemlje. Čujem ljude kako vrište i stenja. Nešto zvoni, pa su mi uši začepljene. A ponor unutra zemlja raste. A sada u njega počinju padati željezni stubovi, da bi koji drže ulične zvijezde i kuće u kojima su usred noći sunčeva svjetlost sija. Kamenje pada sa kuća, ubija ljude, ljudi krvare i ponor ih proguta. I odjednom na konopcima sa višebojne lampice, plamen teče, sve se s njega pali, leti sprej za vatru. Užari se konopci, šupe na točkovima pale se kuće, ljudi vrište, guše u krvi i sve pada u ponor. Molim se o spasenju duša izgubljenih, ali čujem glas: “Nema spasa. Nisu Poznavali su strah od Boga i živjeli u jednom danu. Ne treba im vječni život, i nisu je osvojili tokom svog zemaljskog putovanja. “„ Ko si ti? “- viknem Ja vičem zastrašujuće zvuke koji me zaprepašćuju. “Ja sam anđeo smrti i došao sam da pokupim žetvu. Gledaj u ponor “, – odgovara on je. Odlazim do ruba ponora i gledam dolje. Pojavi se preda mnom vid je zaista užasan: to je grlo koje je otvorilo strašno čudovište, koja joj je uokvirila usta i srećno tutnjala, proždire sve i svi koji padnu u njega. “Moli se, ludo!” Vičem. Ali glas moj niko ne čuje, on se utopi u urlik užasa i patnje. I isto glas koji mi upravo sada, glas anđela smrti, govori: „Slušaj njihovi umirući vriskovi. Gunđaju, žale se na nepravdu. Nisu spremni na pokajanje. Ne treba im Spasitelja. A nisu bit će spašeni. “” Ali ako se sada mole? “pitam.” Jedan ko u posljednji trenutak će se moliti, biti spašen ”, odgovara anđeo smrti. – Ali oni to ne žele. Živeli su po različitim pravilima, a sada zapitaj se zašto im pravila i zakoni ne pomažu u tome. ” čuju se psovke, divlji krikovi užasa i bola, neko plače pomoć drugima. No, Spasitelja niko ne pamti, niko se ne kaje grijesi, niko ne viče: “Milostivi Gospode, smiluj mi se! grešni! “Pred mojim očima ljudi propadaju, gori gori, propadaju u utrobama zemlje, zakopani su pod kamenjem ruševinskih kuća. Krv ispod djelovanje mraza smrzava se na kamenu, a sve oko toga postaje grimizno. Uz puknuće, novi i novi zidovi se sruše zviždukom drveće, u zraku se širi zadah mirisa žarenja ljudsko meso. Čujem divlje zvonjenje, ali to nije zvonjava zvona, ne alarm. Zvuči sa svih strana, a čini se da od zujanja, ruma i vriskovi mu sada puknu glavu …
Anđeli kamenjem snijega kraj svijeta
