Ikona
Tada sam služio u vojsci, išao na poslovno putovanje, gde – nemamo Rekli su, ali prije toga dozvolili su im rodbinu u posjet. A onda majka ispred odlazeći, zalijepi mi ikonu, onu malenu, na konopcu i krstu. Ja sam komunista. Stavio sam ikonu na stol, kažem – to si izmislili, uzmite svoje “legende” …
Fotografija iz otvorenih izvora
Dolazim u jedinicu, i oni su samo izvijestili: mi letimo za Afganistan. I nešto me odjednom zakucalo, napisalo majci, kažu, došlo šta dao prije odlaska. I bukvalno dan prije našeg odlaska stižem koverta, a u koverti ikona zamotana u komad papira na kojem tekst molitve i natpis: “Čitajte tri puta svakog dana.” Još uvijek sam namrgođen – kao recept, zlaj – tri puta prije jela!
Pa … Što je Afganistan, ne trebate nikome to govoriti mnogi su spaljeni, počevši od Britanaca; zapamti Kipling: “Zapad postoji zapad, istok je istok, i oni se nikada neće konvergirati … ”
Jednom me odbacio sa grupom od osam ljudi koja je trebala ručati planinski objekt. I dushmans helikopter na kojem su nas dostavljali, očigledno primećen. Pa, uzeli su nas u opticaj. Uska klisura, helikopter ne letite pod vatrom, nema ceste za oklopne transportere, imamo lokalne staze nisu znali, a karta u tim dijelovima nije asistent. Međutim pod vatrom nekako zaobići šporove koje krećemo prema vlastitom.
Proizvodi su ponestali, pronašli su pale deve, sa rezervom već, Morao sam jesti … Ujutro je iz stijena lizala rosa. A sada još jedan noću smo izašli u nepoznatu klisuru. Potpuno izgubljena orijentacija vanzemaljske zvijezde – nećete odlučiti gdje ići – nije jasno. Evo jedan od mojih je rekao: ovdje svi lažemo!
Gledam ispred, na pozadini svijetlosivih stijena crna sjenka ljudski, samo visok – dva puta veći od obične osobe. Pokažem momcima njoj, ali oni ne vide, kažu da je od tebe glad izgleda. I sjena mi maše, idi, kažu, slijedi me. Jesam mehanički sam osjetio majčinu ikonu na svojim grudima i odjednom sam vjerovao, da a šta smo izgubili. Vodio sam momke iza ove sjene. Prošetali smo za neke kameni lavirint, popeo se na takva uska grla koja sa ne prskajte kesom i mašinom. Momci su počeli gunđati: Susanin, dobićeš …
Apsolutno iscrpljeno – lezi i umri! Počelo je da raste svetlost planine su lijepe, zlatne, nebo je ružičasto plavo … A sjenka je nestala! Šta da radim Popeli smo se na najbliži vrh da bismo pogledali oko sebe, i ispod, odmah ispod nas – sovjetska kontrolna tačka! Pa, požurili smo iz posljednjeg snage, a iz postava viču: “Stanite, pucaćemo!” Bolno odsečena ovih smo dana … umrem sada ova ikona više nego zlato obale Zapratit ću se njenom sinu …
Starica na putu
I ta priča sa Vasilijem Stepanovičem dogodila se mojim prijateljima. Bilo je tako. Vratio se sa fronta u naše selo Kremenki, put njega do automobila – predsjedavajućeg kolektivnog gazdinstva koje će nositi. Dobar posao automobil je mali, koji se danas nazivaju džipovima … “Veles”, ili Willis … Da, Willis, američki automobil. I dobro plaćaju, i nije teško, i uvek možete da pitate predsednika šta By više zabave. Pa, godina deluje, druga. I sve je u redu.
Jednom zimi predsedavajući je bio pozvan u noći-ponoć u područje. Onda bilo je tako – vođe stranke i oni koji su radili dan i noć; prouzrokovaće i ti ćeš ići … Pa, otišli su i natrag predsjedavajući odlučili da se spuste na farmu do pčelara, meda ili nešto slično, da se odu propolis. Ali nisu mogli – put je bio veoma prekriven snegom. Pa, odlučili smo vratite se ravno da ne kružite. Dolaze, ali ima i mećava jača i jača, izbila je prava mećava.
I sad je mrak, put je nestao, gorivo završava, predsjedavajući je – viče Vasilij, kamo su me, kaže, doveli! Iako je i sam taj dragi naručio ići. Bili su jako uplašeni. Bosiljak je ono što je zabava promrmlja: “Gospodine, samo ga izvadi, ne dozvoli da se ukoči u polju.” vukovi za jelo, ikone iz ormara do kolibe u koju ću se vratiti, svijeća u Staviću crkvu … ”
Ovdje su usred snježne oluje, šta da rade – ne znaju, hladnoća je do kostiju, benzin će uskoro završiti, i to je to … Izgledaju, oni izlaze Burana starac. Stari, izmučen, tako mali. I odakle potječu ?! I on dođe, nasmiješi se i kaže:
– Šta, izgubio se? Pa, slijedi me polako, barem sam Kremenki nije htio, ne sviđaju mi se, ali iznijet ću te … otišao naprijed.
Vasilije, vodimo ga ravno preko polja, snijeg je dubok, rupe, ali ništa – nikada se nisu zaglavile. Već poput benzina trebalo bi završiti, a automobil ide dalje. Izašli su, izašli i odjednom predsjedavajući viče:
– Vidi, naša crkva!
Zaista se činilo da je selo iz snježne oluje, a čini se da je snježna oluja zaspala. Vasily “Willis” prestao je zahvaliti starcu, i njemu i ne. Eto, ovde – ne … A predsedavajući takođe kaže:
– Čudan starac, stranac, nije jedan od naših, sumnjičav. Za svaki slučaj, nadležni organi obavijestiti …
Pa, Vasilij Stepanovič je odveo predsjedavajućeg kući – u crkvu. Ulazi, ali ne zna kako i šta, nevjernik nakon svega; pa svešteniku prišao, ispričao sve, želim, rekao je, najskuplju svijeću isporučiti. Ne znam gde. Otac mu je dao svijeću i poveo velika stara ikona. Vasili je pogledao ikonu, blijedio se, ali kako vrišti:
– To je on! – Ko je on? – čak se i otac uplašio. – da starac koji nas je izveo iz snježne oluje! Kao on! Kako živ!
Tada je sveštenik na kolenima ispred ikone – lupa! I da se molimo. I Bazilije je bio na koljenima, samo što nije znao molitve i jednostavno je kršten.
Fotografija iz otvorenih izvora
Pa, sledećeg dana, svi Kremenki o ovom incidentu su se oglasili. Predsjedavajući je takođe ušao u hram, pogledao ikonu, mrlje prekriven crvenim, tiho lijevo. I nakon nekog vremena crkva naša je bila zatvorena. Bez obzira kako se ljudi bore, beskorisno je. Dobro barem ne srušen … Predsjedavajući, međutim, ni ovdje nije dugo radio; osjeti kako ljudi škljocaju na njega, uskoro na drugo mjesto prebačen.
Ali, Vasily je, naravno, ostao. Kao što kaže, nije napustio zabavu Napustit ću zabavu ako u četrdeset imam partijsku kartu blizu Moskve prvi. Ali ikona Serafima Sarovog u njegovoj kolibi oduvijek je bila obješen.
Karipska sreća
Ovo se dogodilo ruskim turistima na Karibima. U mrtve zaustavili su se kod jednog sela na zapadnoj obali; vozač „Pegaso“, prvi koji je prešao ovom rutom, napravio je grešku skretanjem. Ali već jednom kad smo stali, odlučili smo da stanemo, posebno jer smo dugo vozili i vreme je za ručak Počeli su vozač, stjuardesa i vodič pripremite izlet, a turisti raštrkani po selu.
Fotografija iz otvorenih izvora
Lagani surf Kariba, bijeli pijesak sa pocrnjelim fragmenti odbačenog stabla tu i tamo, lov na holey kolibe pod palminim krovovima, mršavi goli crni psi, slično na prasiće i iste mršave svinje, poput pasa lutalica, supovi s otrcanim vratovima na visokim stablima na rubu sela – egzotična …
Trojici turista udaljenih od pjenušavog autobusa i sklopivi stolovi s grickalicama, prišao je seljanin. Govorio je nasmejano – belih zuba na crnom licu. Od tri, jedan – Anatolij Sergejevič – znao je engleski. Lokalni na engleskom takođe nekako objasnio. Lokalni govorio je, Anatolij Sergejevič prevedeno:
– Ljudi, kaže da u toj šumi živi pravi čarobnjak vudu. Kaže da za pet pesosa možete prognozirati dalji život. Idi, kaže, tri minuta.
Turisti se pogledaše. Dvoje koje nisu znale engleski, nasmiješen. Jedan Vasilij ne veruje. Po profesiji novinar, on navikao se na skepticizam i prirodno je govorio riječi o vuduu skeptičan. Ali njegov prijatelj Saša, uprkos romantičnoj duši o ekonomskom obrazovanju i dosadnim računovodstvenim aktivnostima u malom preduzeću u pokrajinskom Voronjezu, – zapalili.
Anatolij Sergejevič slegnuo je ramenima: “Zašto ne bi otišao?” Jesam zapravo mislio da u Voodoo-u na Kubi više nije preostalo nakon revolucije … – Sva trojica su čula nešto o čudnoj i malo poznatoj vudu religiji. Nešto o zombijima, sa predviđenom ili dodeljenom smrću, proviđenjem budućnosti. Gluposti, naravno, ali zašto ne raspitati se; jer su otišli na Kubu radi egzotike.
Seoski vodič zaista ih je doveo za nekoliko minuta do malene kolibe duboko u dlanovima. Unutra im nije bilo dopušteno. Iz mračne kolibe izašao je mali mršavi stari crnac i pogledao redovi za sve troje, uzeli su Sašinu ruku i vodili je pod dlan nadstrešnica iza kolibe. Sjeli su na tvrde prostirke, starac je uzeo Sasine ruke i gleda u oči i odmjereno se ljulja, nešto prigušen, prigušen zavijanjem.
Sjedili su ovako oko pet minuta, ali tada mi je Saša rekao da on činilo se kao da je prošlo gotovo pola dana. Tada je starac pozvao iz pratnje sela i Anatolija Sergejeviča. Rekao je vodič je preveo, a njegove riječi zauzvrat preveo Anatolij Sergejevič. Prema starcu, ispostavilo se potpuna glupost. Čini se da će Saša postati vrlo, veoma bogat i utjecajan čoveče, on će imati sve – puno novca, ogromnu kuću, lijepa supruga, gotovo lični avion. Anatolij Sergejevič čak Razveselite se dok prevodite. Sve to podsetilo ga je na sudbinu. ciganska žena na željezničkoj stanici.
Potom su se vratili na obalu, gdje se slučajni već zabavljao izlet, i pričao drugima o svojoj avanturi, naravno, uljepšao i dodao romantične detalje. Tamo je želio je otići do čarobnjaka, ali ideološki iskusan vodič – kategorično prigovorio, a odlazak u hotel je i dalje bio pristojan, i sunce je već padalo nad mutnim glavama obalnih dlanova …
Troje ruskih turista prisjetilo se svoje avanture kroz godine petnaest kad je Saša postao jedan od prvih bogatih ljudi ruševine Sovjetskog Saveza. Čvrsto ekonomsko obrazovanje i očigledni računovodstveni talent odjednom se pokazao velikim – daleko većim, nego novinarstvo, prednost. Saša je postao pravi oligarh i stvarno je imao sve. Čak je išao ponovo da vozi Kuba i pronađite tog vudu čarobnjaka koji mu je takav predvidio sreća.
Anatolij Sergejevič se povukao. Na TV-u je donekle jednom je video Sašu i znao je kako se skinuo. Ali jedna stvar ga je mučila sticaj okolnosti. Tada je riječi starog vudu preveo Sašu. kraj – nisu htjeli pokvariti raspoloženje i dojam velikodušne predviđanja Starica je predvidio turistu iz Sovjetskog Saveza bogatstvo. I nisam se varalio. Ali čarobnjak je takođe predvidio da će, postajući bogat, Saša će umrijeti od zla zlog nepoznatog, od metka koji pogodi pravo u srce!
Uopšte, čarobnjak se nije ogrešio u ovome …
Aleksandar Lomtev
Vozači SSSR-a �
