U svom naučnofantastičnom romanu Pluton, posvećen takođe Arktik, ruski geolog i geograf akademik Vladimir Afanasevič Obručev pogledao je … duboko u zemlju. A vidio sam i to naše planeta je iznutra šuplja! Nevjerovatna hipoteza, zar ne? 
Fotografije sa otvorenog prostora izvori Fotografije sa satelita “essa-7” Spot na suncu O čemu je li u romanu? Početkom 1914. geofizičar i astronom Nikolaj Innokentijevič Truhanov, koji se nije suprotstavio nekoliko godina stolice zbog njegove bolesti, to pretpostavlja Zemlja unutra je šuplja. U njenim utrobama nalazi se vlastita životinja i biljni svijet osvijetljen vlastitim osvjetljenjem. Da dokažu ova hipoteza, Trukhanov organizira polarnu ekspediciju na “slijetanje” Nansen ”, gde je, prema njegovim proračunima, ulaz u podzemni svijet. Ekspedicija uključuje geologa, zoologa, meteorolozi, glupan i kopač zlata-avanturista. Prije udari na put, putnici stižu iz Truhanova zapečaćena koverta … Dakle, ekspedicija nadvladava planinski lanac i započinje silazak. Njeni učesnici nalaze se na dnu šupljine i opet započnite uspon. Ali sudeći prema očitavanjima hipsotermometra, članovi ekspedicije se ne dižu, već se spuštaju do sada neviđeno dubina. Sunce iznad njih je na svom zenitu i iz nekog razloga je prekriveno mrakom mrlje. Tada naučnici otvaraju kovertu koju im je Trukhanov dao i naučite da je svrha njihove ekspedicije dokaz da je Zemlja unutra je šuplje, a iznutra ima svoj život. U romanu “Pluton” usred fascinantnih avantura dat je vrlo detaljno Opis drevnih životinja na koje nailaze putnici i stijene koje sreću u dubinama planete. Se postaje Pitam se zašto je poznati geolog, akademik, direktor instituta i Voditelj brojnih ekspedicija V.A. Obručev je ovo napisao naučnofantastični roman. Tamo gde voda teče nekoliko godina Prije mi se dogodilo da sam pročitao članak akademika Evgenija Vorobyova gdje napisao je da je 1947. kontra admiral mornarice Sjedinjenih Država Richard Bird tokom istraživačkog leta nad Sjevernim polom na ledu primetio čudno mesto iz zraka. A onda mu se učinilo šta vidi miraz: umjesto bijele ledene pustinje ispod aviona šume, rijeke, livade, na kojima su se protezale životinje slične njima na mamute. Kad su, nakon mnogih godina, dnevnici Richarda Birda publicirali, naravno, u njih nisu vjerovali. I ovo nije iznenađujuće. Uostalom prema savremenim geološkim konceptima, ispod zemljine kore nalazi se plamen. Istina, bilo je i naučnika koji su sumnjao u opšteprihvaćene istine koje se tiču strukture Zemlje. Jedan od toga ih je 1692. predložio engleski astronom Edmund Halley da je zemaljska površina ljuska debljine 1000 kilometara. A unutra je jezgra veličine Merkura, koja zagrijava unutrašnji dio planete, gdje postoji svoj život A evo još jedne vrlo zanimljive izjave astronoma. On je učinak aurora pripisao činjenici da je “podzemna” atmosfera, provalivši u “nadzemlje”, počinje da svijetli. Halley savremenik, veliki švicarski matematičar Leonard Euler, akademik iz Peterburga Akademija nauka, iznijela je sličnu teoriju. Naša planeta zemlja je šuplje, a iznutra je još jedno sunce koje sja gore naseljeni kontinenti. Bilo je naučnika koji nisu samo zastupali teorija šuplje planete, ali takođe je pokušala organizirati ekspedicije u infiltrirati se u podzemni svijet. John Cleves Simms Jr. predložio kongresmenima i uglednim američkim naučnicima svoju hipotezu: “Zemlja šuplje, sadrži nekoliko tvrdih sfera, koncentričnih, ležećih jedna u drugoj i ima rupe na polovima … U njoj ćemo pronaći toplo i bogatu zemlju koja obiluje mineralima i životinjama, i možda ljudi čim prođemo 82 stepena severno geografsku širinu. “Hipoteza o” rupama na polovima na kojima teče voda ” neki naučnici dali su pozitivnu ocjenu. Čudno fotografije U SSSR-u je proizvedena Obručeva hipoteza o podzemlju utisak ne samo na ljubitelje naučne fantastike nego i rukovodstvu zemlje. Prema istraživaču V. Kreslavskom, aktivnost sovjetskih istraživanja Antarktika u tridesetim i četrdesetim godinama prošlog vijeka objasnjeno nista vise od zelja vlasti da provjere “luda” hipoteza naučnika. Ne samo sovjetska vlada pokušao je probiti rupu na stupu unutra podzemni plutonijum. Poznati političar i istraživač Antarktik Miguel Serrano u članku prepisanom 2006. godine godine, izrazio snažno pouzdanje u postojanje podzemlja: “… važno je razjasniti argumente i teorije koje predloži šuplju Zemlju, vidim ih samo ponavljanjem ili preporod drevne ideje, kako su one izražene u mnogim mitovima i legende koje su neophodne čovječanstvu … ” Stav prema stvarnosti postojanja Plutona promijenio se krajem dvadesetih vekovima nakon pojave polara teritorije. Na njima su naučnici vidjeli vrlo čudan prikaz Severno i južno svetlo. Dugo je bio uzrok aure smatrali sjaj razblaženih slojeva zraka pod uticajem protoni i elektroni koji prodire u atmosferu iz svemira. Tacno Nansen i drugi rani istraživači Arktika napisali su u svojim sjećanja na polarne zemlje, na vatrene bljeskove zračenja, diže se s horizonta i diže se do zenita. Na ovome ozbiljni naučnici do tada nisu obraćali pažnju na informacije 1968. američki meteorološki satelit ESSA-7 nije prenio čudne slike Sjevernog pola do Zemlje. U potpunom odsustvu oblaci, koji su na takvim slikama izuzetno rijetki, u blizini motki vidljiva je ogromna rupa – rupa. Ova fotografija je originalna – Ispitivanja su vršena više puta. Čudne svemirske slike stečeni su na Antarktici. Slike snimljene upotrebom umjetni sateliti NASA-e, jasno pokazuju da je polarni aurore dolaze iz zemlje i tvore svojevrsni prsten okolo rupe u blizini Južnog pola. Američki zagovornik ideje o šupljini Earth Jones McNibble naziva tri ključna znaka kojima se dokazuje stvarnost postojanja podzemlja. Prvo na slikama Antarktika jasno pokazuje da s jedne strane mjesta, protumačen kao ulaz u šuplju Zemlju, magla se provlači odozdo. Odakle je mogao doći ako u podzemlju nema rupa svijet? Drugo, to je sa dela ledenog kontinenta, gde postoji mesto, ulaz u podzemlje dolazi blizu okeana, i tu se formiraju brojni ledeni bregovi. To je povezano prema Johnsu McNibbleu, s fenomenom “odljeva leda iz mraka okrugli presjek, čija se lokacija može odrediti na 84.4 stepeni južne geografske širine i 39 stepeni istočne dužine. “Treće, ako pažljivo pogledate pravac strujanja zraka, to postaje primjetno njihovo kretanje prema području bliže Kraljičinoj zemlji Maud i općenito na afričku stranu Antarktika. Nastaju vjetrovi zbog promjene u lakšem toplom zraku koji dolazi Podzemni svijet, jača hladnoća. Jones McNibble čak zaključio da su i druge planete Sunčevog sistema šuplje formacije. Kao primjer on navodi dostupne u Internet infracrvena slika Venere, što pokazuje da temperatura atmosferskog plina naglo opada kako se približava do Sjevernog pola. A onda iznenada u samom centru, neočekivano otkriva se “mjesto vrućine” – ovo je geografska točka motke.
Antarktika Arktička Voda Vreme Život Aurora Sunce SAD
