Fotografija iz otvorenih izvora
Svaka radoznala osoba koja se odluči otkriti što koja će se nalaziti u središtu zemlje uznemiriti. Za onim što se krije unutrašnjost naše planete, a ne zna ni akademska znanost. Verzije o strukturi Zemlje – koliko god želite, ali činjenice, njihove potvrđujući – nažalost, ne. Postoji zbrka i opijenost. Ali zato neki su stručnjaci čak skloni vjerovanju da je naša planeta unutra je šuplje i naseljeno! Reci kako je sve na samom planu u stvari se slagao čuveni putnik, geolog, vođa ekspedicije “Ruski biogen” Aleksandar Borisovič GURVITI. – Aleksandar Borisovič, pa šta je još pod nama udaranje? – Paradoks, ali niko ne može odgovoriti na to pitanje živih ljudi. U međuvremenu, prodirite do prave slike struktura naše planete je izuzetno važna. Uostalom, rješenje će omogućiti naučnicima razumiju zakone prirodnih pojava koje se događaju u dubinama Zemlje. A poznavanje ovih zakona omogućit će unaprijed predvidjeti prirodne katastrofe, jer tornada, zemljotresi i cunami – ovo je samo odjek dubokih procesa planete. U proteklih 25 godina rusni elementi u jednom ili drugom obliku zahvatili su dobru polovinu stanovnika svijeta. Broj smrtnih slučajeva od prirodnih katastrofa godišnje povećavaju se za 4,5%, žrtve – za 8,5%, i ekonomski gubici – za 11%. Složenost predviđanja katastrofa leži u činjenici da svi pokušaji prodiranja duboko u Zemlju nisu krunisana uspehom: bušenje je zaustavljeno na dubini od 3 km, daljnje napredovanje postalo je nemoguće zbog emisije rude gas. Način dubokog bušenja omogućio je prodor u utrobu zemlje 12,3 km, sa preostalim centrom još uvijek čak 6300 km. – I što je spriječilo bušenje bunara do centra Zemlje? – Učinjeni su pokušaji da prodre u plašt Zemlje, i više od jednom. Prva dva ultra duboka bušotina izbušena su u državi Louisiana u Sjevernoj Americi. Pragmatično je strah moguće hitne situacije, voditelji projekata opremili su bunar kućišta cijevi promjera metra koje se protežu do dubine od 1 km. A uz postrojenje je podignuta posebna tvornica betona, što je u slučaju nezgode bi dovele rješenje za brzo očvršćavanje u kućište. Za na dubini od 9 km bušotina je bušena kao i obično. Ali tada se pojavila problemi: počeli su se pojavljivati znakovi unutrašnjeg pritiska, i blato za bušenje “kontaminirano” sumporovodikom. Drilleri su se počeli šaliti da su stigli do podzemlja. A evo, kao da ih potvrđuje riječima, sa dubine od 9,6 km rastopljeni sumpor pao je iz bunara. Prolaznici su počeli da gube svijest. Srećom uspjeli automatska zaštita. Alarmne rolete su se zatvorile. Beton postrojenje je osiguralo snabdijevanje specijalnim rastvorom u kućište uspio zatvoriti. – I naši su naučnici pokušali doći podzemni svijet? – Svi ovi eksperimenti su se odvijali u prošlom veku, i, naravno, SSSR nije mogao da odgovori bez izazova. Ali i domaće bušilice je zadesila ista tužna sudbina. Dok bušite bunara „Kumzha-9“ na reci Pechora u Arkhangelskoj oblasti uprkos na povoljnu prognozu geofizičara, sa dubine od 7 kilometara od bunar je neočekivano pogodio snažnu fontanu gasa, nafte i blato za bušenje. Da, toliko da je vježba letela u zonu nenormalno visok pritisak rezervoara. Cevi sa postrojenja za bušenje raštrkane u različitim pravcima. Započela je vatra – zapalila je baklja Visine 150 metara. Bilo je nemoguće približiti se bunaru. In Kao rezultat toga, baklja se mogla ugasiti samo uz pomoć podzemnih nuklearnih eksplozije. Nakon gašenja požara, pojavilo se mjesto za bušenje Kamen od 76 metara: smrznuo se i pod utjecajem vatre pretvorio se glinena glina za bušenje. Oprosti, onda je ovaj spomenik srušen. Kumzha-9 
Fotografije iz otvorenih izvora Iz grifova bunara br. 9 do sada zatim curi ulje. 
Fotografije iz otvorenih izvora – Stvarno niko uspeli prodrijeti u utrobu zemlje dublje od 7-8 kilometara? “Pa, zašto?” Najviše poučan za geologe, geofizičare, pa čak i za njih biolozi su postali primjer ultra dubokog bunara na poluotoku Kola na području sela Nikela. Na takozvani SGS-3 je instaliran dosad nenadmašni svjetski rekord za bušenje do dubine od 12.3 km Mjesto za rudnik odabrao je specijalni institut za geofiziku, i dalje GHS-3 je u sovjetske godine zapošljavao 520 ljudi. (Danas ih oko 50 lijevo.) Prema preliminarnim podacima, sudoperi bi trebali trebalo je podići na površinske uzorke od bazalta i dublje, mineral je trebao biti gušći. U zavisnosti od vremenskih uslova Polarne regije iznad naftne platforme izgradile su zatvoreni poklopac u obliku zvonik visok 102 metra. Sva područja za bušenje su bila najbolje automatizirana i mehanizirana, štoviše između svih odjela telefon i radio komunikacija. A “zvonik” je bio opremljen mikrofonima. Bušenje do 7 km otišao kao i obično. Jedino “ali” bilo je povećanje temperaturu. Iznenađenja su započela na dubini od 7,5 km. Temperatura u lice, gdje je bušilica direktno došla u dodir s bazaltom, porasla na 100 stepeni, a gustina uzoraka podignuta površina se smanjila za 20%. Definitivno je rečeno o približavanju prazninama. Nakon analize uzoraka, geohemičari u njima su pronašli vodonik i helij, a biolozima – nepoznate bakterije. Pošto su bakterije bile mrtve, nazvale su ih aerofobične, tj. strah od zraka. Buša se odjednom zaglavila. Odmah je krenulo do potonuća drugog prtljažnika. A na dubini od 8 km temperatura se popela već do 120 stepeni. Bazalt je postao porozan, broje se bakterije povećan i … opet nesreća. Ali niko se nije usudio da prestane sa bušenjem, jer se radilo o ugledu države. Umjesto običnih čeličnih cijevi se obavezao da će koristiti nove izrađene od čelika visoke čvrstoće, bušilica je napravljena od molibdena, dijamantska zrna su zamijenjena umjetnim elbor materijal koji je nadmašio dijamante u vatrootpornosti, čvrstoće i tvrdoće. Konačno, sedma bušotina dostigli dubinu od 12 240 metara. A onda se dogodilo neobjašnjivo. Noću kad su bili samo dežurni inženjer, mehaničar i električar, bušilica se ponovo zaglavila. Mašina je zastala i prekinula tišinu čudna buka iz bunara. Nešto se vrlo brzo popelo po deblu iz dubine zemlje na površinu. Odjednom se začuo lagani pljesak a nešto je izašlo iz kućišta … Svaki od tri svjedoka Ovaj je događaj vidio nešto svoje: sjenu, mačku i šišmiša. At ovo nerazumljivo stvorenje glasno se zaklelo, ustalo spirala do vrha bušilice, a zatim planiranje unazad dole, bacio se u bunar. – Možda ljudi samo nešto sanjao o prekomernom radu? – Sve bi se moglo otpisati o halucinacijama, ako ne i za mikrofonima koji su snimili incident početak do kraja. O ovom izvanrednom događaju prijavljeno je na radiju. “Svjetionik”, a u novinama “Trud” pojavila se mala napomena koja opisuje incidenta. I obratite pažnju, sve se to događalo u SSSR-u 1980-ih! Usput, svi mogu slušati ovaj “zapis podzemlja” – objavila je na posebnoj web stranici na engleskom jeziku na Internetu. – Šta se dalje dogodilo? – Nažalost … ništa. Brigada sudoperi su raspušteni i svi unosi u registar poslao u Gokhran. Do 1992. godine GHS-3 se još uvijek pokušavao nastaviti bušenje, ali nije bilo moguće prijeći oznaku od 12 262 m. – Ali zašto sve istraživače zemaljskih dubina proganja neuspjeh, gdje leži korijen zla? – U svim slučajevima super dubokog bušenja drifteri su se ponašali kompetentno i profesionalno. Pogreška je bila u prvobitno kontroverzna hipoteza o strukturi zemljine unutrašnjosti. Na kraju krajeva U stvari, tek je počelo naučno i instrumentalno proučavanje strukture Zemlje početkom XX veka – razvojem nauke o seizmologiji i prema izumu seizmograf koji bilježi oscilacije zemljine površine. Američki naučnici G. F. Reed i X. Reid požurili su to primijeniti nova riječ tehnologije u praksi. I kao rezultat dugih zapažanja i brojni eksperimenti zaključili su da na površini zemlje javljaju se lake stijene, a u dubini – teške. – izgleda je logično. – Da, takvo naučno tumačenje strukture gornjih slojeva Geolozima, mineralozima i petrografima se jako svidio globus. I činjenica da su uzorci stijena dostavljeni u laboratoriju Napad iz mina u dubini od samo 300 metara nikoga nije smetao. Dublje onda niko ionako nije pogledao. 
Fotografije iz otvorenih izvora – Stvarno su se svi složili Izjava Amerikanaca i niko od naučnika nije pokušala da ga izazovem? – Takvi naučnici, naravno, bili. Jedna od njih je svjetski poznati akademik Vladimir Obručev. Razvio je teoriju šuplja zemlja. Ali do tada, koncept Reid-Reed čvrsto utvrdila se u geologiji. Tako je Obručev mogao govoriti o hipotezi samo na stranicama njegovog romana “Plutonijum”, vrlo usput, popularna u SSSR-u. Dakle, prema Obručevu, Zemlja nije homogeno tijelo i šuplja kugla, unutar koje lebdi nulta gravitacija patuljak – malo sunce, koje u gustoći nadmašuje bazalt stotine hiljada puta! – Da, ali iz školskog predmeta geografije smo svi znati da se jezgra zemlje sastoji od željeza i nikla koji stvaraju okolo planeta magnetskog polja … – Da, to se i danas uči u školi. Međutim, na univerzitetima profesori dodaju da ih ima i nuklearne reakcije, koje bi u teoriji trebale uništiti magnetno polje. Ispada da je Zemlja kugla za hlađenje i smirenje, i periodične erupcije vulkana i zemljotresi – ovo poslednje konvulzije planete. – Znači, Obručev nije bio u pravu? – Upravo suprotno. Bio je blizu da otkrije misteriju Zemljine jezgre, kao niko drugi! Međutim, mora se priznati da teorija šuplje zemlje to ne čini novi. U XVII veku to je već izneo Edmund Halley, koji je to tvrdio naša planeta su tri sfere koje su ugniježđene jedna u drugu, koji su možda dobro naseljeni. A u osamnaestom vijeku najveći matematičar svih vremena Leonard Euler, rješavajući jednadžbe nebeska mehanika, izračunala je da je Zemlja šuplja. – I koja verzija izgleda vam najzanimljivije? – Dok ne dobijete rezultate, empirijski dokazano, govoriti o nečemu definitivno je nemoguće. Ali, s druge strane, danas je već jasno da je moderno temeljne teorije postavljaju više pitanja nego odgovora. I sve teorija njemačkog fizičara i geolog Peter Paul, dugi niz godina pokušavajući stvoriti jedinstvenu teoriju nastanak i razvoj Zemlje. Njegova verzija izgleda ovako. Izvorno postojala je određena sfera informacija o energiji. Oko nje stvoren je okvir na kojem se naknadno dogodila sinteza materija, pojavila se magma i planeta je stekla tijelo. Nadalje Zemlja se razvijala po principu višeslojnog kolača. Prvo stvara se atmosfera i kora razdvojena prazninom. Sledeće slijedi unutrašnji plašt, vanjski plašt, a zatim zemaljska kora, tamo gdje živimo, i opet atmosfera. Najzabavnija stvar na unutrašnji slojevi mogu biti planine, rijeke, šume, nanosi minerali. A tih samih slojeva može biti nekoliko. Dakle da legende o gnomima koji su otišli u podzemlje mogu biti stvarnost. Usput, verzija polja se vrlo organski uključuje mnoge teorije o strukturi planete – i zapadne i domaće. Paul je čak predložio i idealna mjesta za bušenje ulaza u unutrašnje slojeve zemlje. Prema njegovom mišljenju, oni su u područje Sjevernog pola, gdje je sloj magme ili vrlo mali, ili potpuno odsutna. – Pa ipak, kakva je danas presuda naučnika: šta zemlja krije u sebi? – Ne tako davno – devedesetih godina prošlog veka fizika ima novi smjer – eterska dinamika, uzimajući u obzir eter kao sljedeći nivo organizacije nakon elementarnih čestica materija. Eter su, kao što znate, “otkazali” teorijski fizičari u početka XX veka – i uzalud. Jer sa stanovišta nove nauke eter je pravi gas koji se može i treba proučavati, i puno toga tako će biti moguće objasniti. Prema najnovijim kretanjima u eterska dinamika, naša je planeta u stalnom razmjena energije-informacija sa svemirom. To je već dokazano na Zemlji svjetlost iz zvijezda leti iz cijelog kosmosa, koji se transformiše solarni paneli u električnu energiju. Zajedno s njim do našeg planeta je protok protona, ili protonskog plina, koji naučnici zvani eterski vjetar. Po greškama u zemljinoj kori, pukotinama prodire u maternicu Zemlje, i … raste! Njena težina, od prema nekim izvorima povećava se za 500 tona svake sekunde. Naravno, zbog toga raste i daljina između kontinenata. Dokazano je da Amerika svake godine iz Evrope pliva za dvoje centimetar. Stoga su ljubitelji eterske dinamike uvjereni da je Zemlja iznutra ispunjen gustim eterom i šupljinom. Ali bliže plazma nastaje iz guste etere – fragmenata atoma, formiranje plazmasfere, koja zauzvrat, stvara minerale, pluta u magmi ili plaštu. Pa onda – u potpunosti uz školski program – postoje ploče litosfere, na kojima smo ti i ja i živi. Intervjuisao Dmitrij SOKOLOV
Zemljotresi požari SSSR-a �
