Fotografija sa otvoreni izvori
Moj otac se pre revolucije, kada je imao 12 godina, preselio iz Odesa na obali Aralskog mora i tamo je živjela do umirovljenja. Znao je biti nasljedni ribar i živjeti na Aralu 48 godina more je sva ribolovna mjesta i obišli su gotovo sve otoke.
Unatoč oštroj klimi, ribe u Aralnom moru nisu ulovljene samo ljeti, ali i zimi. Zimski ribolov tamo je jako naporan. Je uopće nisu amaterski ribolovci koji sjede uz izbušenu rupu s štapom i čeka da se riba zakači. Zimska riba na Aralu uhvaćene mreže na ledenom putu. Za to je bilo potrebno probiti se kroz dvoje rupa od leda (a led je dosegao debljinu od pola metra!), a onda su uzeli motku, osigurao je mrežu na jednom kraju i gurnuo je pod led druga rupa.
Nakon toga, krajevi mreže bili su pričvršćeni za postove. Voda u rupama smrznuo se, mreža je slobodno lebdela pod ledom. Tada da birate riba, trebalo je ponovo prorezati ove rupe i izvući mrežu. I sve u divljem je mrazu uz žestok vjetar u mokrim rukavicama. Na to vremena nisu bile gumene rukavice ili bilo koje druge uređaji koji štite vaše ruke od vlage.
A u godinama 1938-1939 moj otac s još nekoliko ribara zimi sam lovio na jednom od ostrva Aralskog mora. On na jednom ostrvu je bilo maleno selo od tri kuće i mreže su isporučivane s drugog kraja – pet kilometara od sela. Ribari su obično noć provodili na ribolovnom mjestu u blizini. zemlja, ujutro su odabrali ribu iz mreža i na sankanju ih odvezli selo, gdje je tada bila smrznuta.
Te večeri moj je otac otišao sa dva prijatelja kod svoje unaprijed instalirane mreže. Sa sobom su poneli hljeb i malo pića. I nije se više moglo uzeti – nije bilo prodavnice u selu, i šalteri su u to vrijeme bili prazni. Međutim, ljudi na moru uvijek spašena riba, zato ne gladujte.
Došao sam tamo. Odlučio: pustite da dva rastope peć zemljani, a treći će “protresti” mrežu i donijeti svježu ribu u uho. Pored iskopine bio je snop trske sa unaprijed pripremljenim trskom za zimu. Otac i prijatelj zapalili su peć za njih, a zatim su zabili snijeg čajnik i čajnik, zapalili su se i počeli čekati drugara sa riba.
To sve nije i nije. Sada je prošao sat, dolazi drugi. Ribari zabrinut. Odlučili smo pobjeći da vidimo gdje je to skladišteno druže Otok je ravan, daleko je sve vidljivo. Gledaju – na led na rupama su sanjke, a njihov prijatelj sjedi u njima. Spava li ili nešto, ili samo odmaraš? Trčali su prema njemu, počeli da ga usporavaju. Spavaj! A ne možete spavati na hladnoći, možete se smrznuti u snu. Druge ne probudio se, savijenih ruku i nogu više nije bio savijen, postao je poput komadi drveta.
U napola otvorenim očima bilo je kao da se led smrznuo. Ribari su pokušali otkopčajte ruke, ispravite tijelo, ali sve se pokazalo uzalud. Onda oni brzo dovezao saonicu zajedno s ribolovcem u dubinu. Opet čelik smetajte prijatelju, kucnite, pokušajte odmotati – sve uzalud. Izgleda da se ribar smrznuo do smrti.
U to vrijeme imali bi mobitel u rukama, zvali bi ih Ministarstvo za vanredne situacije. Ali jao! To se sada može učiniti i onda – nema veze. Nada samo za sebe i za pomoć drugova, ni aviona, ni helikoptera. Ljekari negdje tamo – stotine kilometara dalje, a okolo – bijelo polje leda, mraz i žestok ledeni vjetar.
Zamrznuli su ih doveli u mali hodnik zemlje. Još jednom osetio puls – nema otkucaja srca. Umro! Općenito, muškarci su se zavrtali njihovog mrtvog druga u noćnoj moru i ostavili u hodniku. Oni sami ali oni koji su bili slomljeni od srca su se rugali da ne mogu zaštititi svog prijatelja, propustili. Tada su se sjetili da će kuhati uho. U saonicama ispostavilo se da je riba, očigledno da ga je prijatelj ipak provjerio prije smrti mreža. Dok su čistili ribu, dok su se kuhali, prošao je sat vremena, a možda i to je sve dva. Tiho je sjeo za večeru, popio je šolju za odmor duše pokojnika i postavljen na uho.
I odjednom se vrata polako otvaraju i čuje se njihov glas druže:
“Zašto me ne pozovete?”
Otac i prijatelj jednostavno su umrtvljeni i zurili u osobu s kojom su ušli otvorena usta. Nedavni je mrtvac u međuvremenu ušao u iskop i sjeo za sto, mrmljajući nezadovoljno:
“Zašto sam zamotan u noćnu moru?” Jedva se izvukao!
Tada je primijetio okamenjena lica svojih drugova.
– Ljudi, šta ste vi? Nisu me prepoznali, ili šta?
Tada su shvatili da je njihov prijatelj živ i zdrav. Bez obzira na to iznenađujuće se pokazalo da je smrznut, umotan u noćnu moru, sebe postepeno se otapao i vratio svijest. Kako su sva trojica bila sretna! Onda na večeri su pili već za zdravlje, a ne za mir.
Zinaida Semenovna KAZARENKO, Kemerovo
Vreme otoka ribe
