Fotografija iz otvorenih izvora
Danas zaposleni u velikim kompanijama poput Apple-a, eBay-a, Hewlett-Packard, Google, Yahoo, misle da bi se moglo činiti čudno da moderna tehnologija nanosi štetu djetetu. Zbog toga mnogi od njih šalju svoju decu u školu zvanu Waldorf of poluostrvo, koje razdvaja računare i druge “neophodnih” atributa modernog obrazovanja, i to uprkos O računalima postoje mnoge zanimljive činjenice.
Računala su zamijenjena krednim pločama, a Internet je police sa fikcijom i enciklopedijama, a umjesto toga učenici pišu klavijature olovkama i olovkama na papir. Evo monitori su zabranjeni, gumbi su zabranjeni, nema radija, nema televizija, ovdje djeca vežu iglicama i izrezuju zanate od gline … Jednostavno i pomalo s našeg, već prilično perverznog gledišta, staromodna škola koja ima za cilj da podučava dijete bez moderne tehnologije. Možeš postavlja se pitanje – zašto odgajati djecu poput divljaka, lišiti ih sve dobrobiti i zadovoljstva koje nam je pružilo 21. stoljeće?
Pristalice takve obrazovne metodologije objašnjavaju da računari lišiti djeteta mašte, ometati razvoj komunikacijskih vještina sa vršnjaci, ne dozvoljavaju mu da se koncentriše normalno, bez govora već o nastanku ovisnosti, a ujedno uzrokuju kapitalnu štetu zdravlje: djetetov nervni sistem pati, sluh i vid se pogoršavaju i mišićno-koštani sistem.
Nekada učitelj u srednjoj školi, a sada profesor u prestižnoj Sveučilište Furman Paul Thomas napisao je 12 svezaka o zapadnom sustavu obrazovanja. U svojim se knjigama više puta fokusirao da se računari u obrazovnom procesu trebaju koristiti kao moguće rjeđe, jer je obrazovanje, prema njemu, prije svega, iskustvo, iskustvo komunikacije djeteta sa ljudima njegove i starije dobi. Pol Thomas je uvjeren da je glavni zadatak moderne škole usmeravaju djecu u život, pomažu im da odrastu, postanu odgovoran i nezavisan. I tehnologija u ovom slučaju ovo se samo sprečava.
Studenti Waldorfa na poluotoku ne pate nedostatak visokotehnoloških izuma, upravo suprotno – oni drago im je što nisu poput svojih vršnjaka, rođaka i poznanika, koji ne mogu proživjeti dan bez interneta, mobilne komunikacije, mikrovalne i večernje TV emisije. Jedanaestogodišnjak školi Orad Kamkar kaže: kada je vikendom posjećivao njihovi rođaci i braća tada su se nadali da su to zajedno igrat će se u dvorištu ili na tepihu u dnevnoj sobi. Ali umjesto toga tinejdžeri zakopani u svoje tablete i telefone, zaboravljajući sve lagani i prestaju obraćati pažnju jedni na druge. Dječak je imao odmahnu rukom i podsjete – ovdje sam.
