Fotografija sa otvoreni izvori
Znate, odrasla sam čudna djevojka. U starosti kad je sve moje djevojke su se utopile kad sam ugledala simpatičnog mačića na ulici divljenje gledanju gusjenice na drvetu, s obzirom na to savršenstvo, ili se diviti retkoj bugi. I ako sve moje razrednici su zamolili roditelje da im kupe štene, maltretirao sam se tata koji traži da dobije pacova. Tati, jer mama je kao i svi normalne žene – onesvijestile su se pri pogledu na ne samo štakore, nego čak i miševi. Mama je dugo odolijevala mojoj drogi, a otac je nagovarao ona: “Pa, šta je? Nismo u smeću da bismo je uhvatili pacova! Kupite pet shop. Znate kako su simpatične – boje lisice ili mala bijela … “Napokon se mama predala, a tata i ja svečano otišao za mojim snom. Odmah sam ga video – mali, dimno siva, s bijelim nogama i perlicama – prilično pacov. “Ovaj!” Viknuo sam. Kupili smo i divnu avijaru sa minke i lavirinti. Bila sam u visini blaženstva. Medvjed je bio pametna i simpatična životinja. Nestrpljivo sam ga nahranio, stavio na rame, kad kod kuće nije bilo roditelja … Pokušala je da ne uđe u moju sobu, bojeći se da ga sretnu licem u lice. Kad je moja djevojke su razgovarale o “pametnom psiću” ili “takvom mahunastu” mače, “smijao sam se u srcu: moj je Medved bio hiljadu puta pametniji gadan jazavčar Tankina i mnogo smješniji od mačke Olge. Bio je nježan, volio me je s pobožnošću prema pastiru i obožavao sam ga. Ali Nisam mogao naglasiti prigovor: djevojke su počele vrištati i grliti “Kao, odlazi, odlazi sa svojim štakorom! Fu, odvratno!” Budale to reći! Na kraju smo se posvađali … Ali to je drugačija priča. Ja u stvari, o Medvjedu … Tri godine je živio sa mnom. Tada se dogodilo tragedija koju je priroda postavila – on je umro. Koliko je suza bilo kad smo sahranili ga u zemlji! A onda sam se odupro željama roditelja nabavi mi novog ljubimca. “Da li želite psa?” – neprestano me pitaju Mama. Ne, nisam htio Bio sam vjeran svom medvjedu. Ali još uvijek je pozadina. Već postajući odrastao, počeo sam ga vidjeti u snu. Medo zuri u mene plavim perlama i trza se ružičastom mrljom, kao da želi nešto reći. Pa, da, da, jesam sentimentalna glupost. Jednom je sanjao račun s računom – smešno tako. Sjedi i drži sto dolara u urednim ružičastim nogama. A s bijelim zubima ih malo grizu. “Zašto bi to bilo?” -Pomislio sam, probudio se. A znate, prilično se brzo pokazalo zašto. Tog dana primio sam telegram od kojeg je moja baka Kalinjingrad mi je ostavio stan i tiho umro. Ovo naravno nije nekretnina u Parizu, ali to je novac. I pristojno. A ja samo o porođaju i nije se osjećao baš samouvjereno uoči Dekret, s obzirom da nije bila udata. Tako malo milion rubalja su mi bili veoma korisni. Drugi put medvjed sa U dvije ili tri godine vidio sam novac u zubima: doveo me u snu pettisućita nota. Odmah sam se sjetila zadnje vijesti i postala da nervozno razmišljam odakle može doći sreća? I pao preko uostalom. Dodali su mi tačno pet hiljada plata i pravo na istu dan. Tada sam bio potpuno siguran: medvjed je glasnik novca primici. Moja simpatična i inteligentna zvijer! Pomogao mi je u teškim dani kao nijedan drugi! Dalje dalje. Već sam se udala, i moja moja kćer je išla u školu, sve se odvijalo kao i obično, tek sada ja iz našeg stana – svi smo živjeli s mojim roditeljima, i to je uvijek nije dobro za brak. I u nekom sretnom trenutku ponovo sam vidio Medvjed – u šapama je držao lutrijsku kartu. Probudio se, postao sam pričanje mužu o snu. Naravno, samo se smejao. Ja sam karta kupio. A šta ti misliš? Osvojio sam ogroman iznos! Ne možete vjerujte, takodje nisam vjerovao u tako dobru srecu. Ali to je bila prva rata za naš stan. I sada živimo u vlastitom komadu kopita. Uskoro već otplaćuje zajam. Istina, medvjed me više ne sanja. Pa, sa s druge strane, verovatno je učinio sve što je mogao! I na onom hvala puno! Anastasia MINAEVA, Chelyabinsk
Štakori
