Fotografija sa otvoreni izvori
Poruke o manifestacijama vanzemaljskih sila uključuju na različite načine. Ali gotovo svi koji su se suočili slična pojava, doživljavala je to samo kao dokaz život nakon smrti … otmica djeteta … pokojnik – Jednog ljeta, iznenada umro od srčanog udara, našeg komšija u seoskom selu Anatolij Ivanovič – kaže Tamara K., domaćica iz Belgoroda. – Živeo je sam, rođaci mu retko dolazili. Naše su stranice bile u blizini, pa vjerovatno i on komunicirao s nama češće nego s drugim susjedima. Volio je sjediti s nama na verandi je naša kćerka Lenochka obradovala slatkišima i orasima. U njoj u to je doba bilo jedanaest godina, i, naravno, o smrti nismo joj rekli komšiju Rekli su da je otišao. A sada – od dana tri ili četiri su prošla, Helen nam kaže: “Ali stric Tolya, Ispada da nije otišao. Sinoć je došao kod mene, slatkiši “Moj muž i ja odlučili smo da moja ćerka ima temperaturu. Izmerili smo – Ne, dobro je. A noću koračim i neko šuška u Lenjinu Čuo sam sobu. Otišao sam tamo i vidim: izlazi kćer u nekim gaćicama do verande, odatle prema dvorištu. Sav bled, zureći ispred sam i pse hoda brže i brže, skoro trči. Požurila sam muža da pozovem. Znate li gdje smo uhvatili našu djevojku? Na groblju! Već je prišao svježem grobu našeg susjeda, iako do njega nije bilo puta Znao sam. Vrištali smo, a onda je Helen pala u nesvijest tačno na grob. Dok su je doveli u selo, dok je stigla hitna pomoć, ona je već prestao disati. Ljekari su to jedva ispumpali. Potom je mjesec dana provela u bolnici ležati. Doktorica kaže da je spavalo u snu, ali moj suprug i ja nismo mi vjerujemo. Sa Lenom se to nikada nije dogodilo – ni prije ovog slučaja, niti posle. Događaja te noći Lena se maglovito sjećala. Rekla je to prije pa je ujak Tolya došao kod nje dvije večeri zaredom, ljubazno razgovarao, pozvao sam sebe, liječio se slatkišima. Samo su bili njegovi bomboni bez ukusa. A one noći u pitanju je bio posebno uporan: nasmešio se, zagrlio, nagovorio da ide s njim, obećao je to Svideće mu se. Tada se devojka ničega ne seća – kao da se zaspao bi i probudio se već u bolnici. Razgovarali smo o tome selo sa starim ženama. Oni, kad su saznali da je komšija sahranjen, nisu Nakon pogrebne službe, savjetovani su da naruče spomen-službu. Pa mi i uradio. Od tada, susjeda Lena prestala je biti čudna. Ali samo zemlji više nismo vozili, a onda smo je prodali. Svekar se osvetio – Prije tridesetak godina radio sam u sportskom odjeljenju i bio sam tamo Alyosha, mladi momak, bokser, – kaže Moskovljanin Gennady O. – Trenirao je ceo dan, lupao je na „krušku“, on je tip bio na smicalicama, jer sam na “kruški” zalijepio svoju fotografiju svekrva kojeg je žestoko mrzio. Evo na ovoj fotografiji i pobijedite. Slika je rastrgnuta na komadiće, a on je zalepio novu. Ima ih puno bio. Trener se nasmejao: “Ništa, pusti to! Biće besnije!” A onda odjednom Alex je prestao lijepiti ove fotografije. Saznali smo da je svekrva je umro. Imao je upalu periosteuma, zbog toga je imao sve zube izvukao se, a potom je uslijedila paraliza lica. Kao u samom Zapravo, Alyosha je to dobio kroz fotografiju svojim udarcima. Aleksej je postao pravi sportaš, učestvovao je u takmičenjima, uzimao nagrade. I iznenada umro pri samom uzletu karijere. I nekako čudno nije dobro. Supruga ga je nagovorila da pođe s njom na grob svog svekrva, na što nikada nije bio nakon sahrane. Tu se dogodilo. Tip se spotaknuo i pao licem prema dolje na nadgrobni spomenik. Lice bez kuhanja. Tri dana je ležao u komi i umro. Pogrebni novac A evo priče o Eugeniju P. iz Omska. Moj deda, Viktor Nikolajevič, dugo vremena bio bolestan. Prije smrti, više nije ustajao i nije mogao govoriti. U bolnicu nisu ga takvog uzeli Brinuli su ga majka, otac i tetka. I ja u tome u vreme dvanaestogodišnjaka, samo je pogledao u svoju sobu i zatim rijetko. Jednog jutra, kad su svi spavali, otišao sam u toalet. Ja idem niz hodnik i pogledajte – vrata djedove sobe su zatvorena i zbog toga traka svetlosti probija se. Bio sam znatiželjan: stao, tiho zaviri u sobu. Tu je prigušeno svjetlo, neka vrsta plavkast kakav nikad nisam vidjela, tetka spava u fotelji i Djed sjedi za stolom. Bio sam iznenađen. Dakle, djed se osjećao bolje ako krevet je ustao. Primjetio sam kako se brka sa šahom satima. Ovaj je sat bio star, u drvenoj futroli. Djedni odvijač odvrnite vijke na stražnjem poklopcu. Gledam, on skida ovu naslovnicu i vadi dolare iz sata, valjanih je u cijev. Proširi ih misli, gutajući prste i odjednom se polako okreće vrata. Potpuno sam se smrzla od straha, odmah sam pobjegla k sebi i sakrila se ispod pokrivač. I sledećeg jutra otkrio sam da mi je djed umro u snu noću. Smjesti tetka nije mogla pronaći sebe, jer je spavala cijelu noć. Djed je odveden u mrtvačnicu. Tada su mi rekli da njegova smrt dolazi od ponoći do dve noći. Ali izašao sam u pet ujutro i jasno video svog djeda za stolom! A majci sam rekao da ljekari nisu u pravu – moj djed je rano umro ujutro je još uvijek otvorio šahovski sat i iz njih izvadio dolare. I otkrivena je još jedna upečatljiva stvar: ovih sati u stana više nije bilo! Par dana prije smrti svog djeda dao ih je njegov otac komšija, stric Pete, takođe ljubitelj šaha. On i njegov djed se često igrali. Sat je bio polomljen, nije otišao, ali komšija je rekao da mogu biti pokušajte to popraviti, a otac mu ga je dao. Ako to poprave, dobro, ne popravlja – neka ga baci. Teta je odmah izrazila to sve s dobrim razlogom mora se uzeti sat. Djed je definitivno imao novca, jer on odloži! Otac nije hteo ići satima. Nije vjerovao u misticizam, da i bilo mu je nespretno što mu je vratio poklon. Pošalji majku sa tetka. I slijedio sam ih. Komšija, čim sam čuo za sat, odmah blijedio se, ruke su mu drhtale, počeo je hodati po sobi. Njegova supruga nije izdržao i priznao: da, bilo je dolara u satu. Muž je postao stražar popraviti i pronaći ih. Već su malo potrošili, ali glavno deo je ostao. Vratila se njihovoj majci. Poseta udavljene žene – unutra godinu dana prošle, posetio sam nedelju dana u rodnom selu, u kome Nisam dugo bio tamo, prisjeća se Aleksej B., automehaničar iz Smolenska. Uz put sam posjetio i jedno “loše” mjesto na jezeru. In vremena mog djetinjstva s nama, domaćim momcima, vjerovalo se da u Ivanova noć se ovde ne može okupati, inače se utopljeni čovek može izvući. Obala je dobra, s mekim pijeskom. I najvažnije, ljudi tamo sada plivanje s moćnim i glavnim! Iz nekog sam razloga mislio da su nasilnici – o zlu udavio čovek. I namerno sam došao na to mesto kasno uvečer 22. večeri June, odlučio provjeriti staru legendu. Još je bila svjetlost. Svuda okolo duše. Ušao sam u vodu, isplovio s obale i odjednom osjetio kao da neka duboka struja pogodila mu je noge. Mišić se odmah smanjio, ja se počeo gušiti. Prisjetio sam se savjeta koji mi je dala moja baka sada moj pokojni: kako će te utopiti čovjek u vodi povucite dole, pročitajte “Oče naš”. Barem prvi red. Ja sam tako jeste. Ne znam, zahvaljujući molitvi ili nečemu drugom, ali izišao sam na obala. Već sam se obukla kad se veliki crni džip kotrljao do plaže. Odatle je potekla porodica, među njima i djevojčica od oko četrnaest godina. At Imam loš osjećaj zbog toga. Hteo sam da upozorim na ovo novopridošli, bolje je danas ne plivati ovde. Ali šta sam im reći ću? Šta utopljenog čovjeka vuče pod vodu? Nije rekao ništa i otišao. In te noći sanjao sam devojku iz džipa. Kažem da sam imao san ali u stvari je spremna zakleti se da nije u snu, nego u stvarnosti došli. Probudio sam se noću i vidim: ona stoji pored kreveta. Ja nju odmah prepoznali. Gleda me tako tužno i odjednom pita: “Zašto me nisi upozorio?” Nisam ja iza ovog mesta pronađeno. Nekoliko dana kasnije opet sam otišao tamo. Sunce, vrućina, ljudi kupa se sa moţdom i glavnim. A uz vodu, na grmlje, visi vijenac. Ima krst iskopan, na njemu je natpis: ovdje su se takvi i utopili. Vidi se sa fotografije ova djevojka. Nakon toga, ne vjerujte pričama oživljenih mrtvi. Previše je sličnih poruka da bi ih se moglo tako lako ih je četkati. Mrtvi, ili oni suptilni entiteti, koje postaju nakon smrti fizičkog tijela, jasno i dalje utječu na živote živih. Efekat je često nevidljiv koju mi nismo realizirali. Samo se u vrlo rijetkim slučajevima manifestuje očito u obliku snova, duhova ili sastanaka sa vanjski “živim” i slično ustvari već mrtvi ljudi. Očigledno za tako eksplicitne intervencije trebaju vrlo ozbiljan razlog ili bi mrtvi trebali da imam veliku potrebu za tim.
Život sa vodenim novcem
