U 19. stoljeću, rektor Univerziteta u Bostonu, Warren, tvrdio je da je izvor moderne civilizacije arktička regija Zemlje. Danas poznati putnik, umjetnik i orijentalista Allan Rannu.
Odakle čovječanstvo?
Neću vam reći o čitavom čovečanstvu, ali što se tiče naroda, koji pripadaju takozvanoj indoeuropskoj grupi, zatim njihovi korijeni, svakako na sjeveru – na onim mjestima do kojih je glečer došao vremena poslednjeg ledenjaka. Čudno je to ledenje bio je pokriven relativno mali dio Evrope: Skandinavija, Poluostrvo Kola i najsjevernija obala Arktičkog okeana. Štoviše, u postglacijalnom periodu bilo je od osme do pete milenijumu pre nove ere e., klima na sjeveru bila je mnogo toplija moderan. Drveće breze i smreke raslo je tik do arktičke obale okean, tek se kasnije tundra širila tamo.
Fotografija iz otvorenih izvora
Može se pretpostaviti da su se još pre 30 000 godina naselili naši preci i mnogo sjevernije. Tada su se, kako je temperatura postajala hladnija, ljudi povlačili južno, jer se pokazalo život na ledenoj plohi praktično nemoguće: pogledati modernu Antarkticu.
U drevnim Vedama i Upanišadima, kao i u tekstovima Mahabharata spominje se da dan i noć na tim mjestima traju i po nekoliko meseci. Vede također govore o sjevernim svjetlima koja su opisana poput nebeskih bitaka bogova, oko jezera, rijeka i mora već dugo vremena okovan ledom. Legenda o kralju bogova Indra kaže to Tvashtar (Stvoritelj ili Božanski Učitelj), ljut na Indru, stvorio ogromnu zmiju koja je progutala sunce (Suryu) i okovala je sva voda u kamen (led). Indra je, ubivši zmiju, oslobodila dnevnu svjetlost bilo je svjetla, a opet su se slijevale struje i tekle rijeke …
Prikladno je podsjetiti se na Knjigu golubova, koja se često naziva i ruskom Vede, koje opisuju biće koje se zove Indrik, ili Indra ključevi za čišćenje i oslobađanje vode. U vedskom izvori također spominju životinje i biljke koje nalazimo samo u našoj pruzi i na severu: lok, mrki medvjed, bijela breza, smreka.
Njemački mitovi opisuju određenu zemlju Thule koja je bila daleko na sjeveru. Ovo je zemlja blaženstva i milosti, gdje je lijepo i mudri ljudi. Avesta – sveta knjiga Zoroan-Strijanaca – na više načina odjekuje Veda. Jasno je da imaju zajedničko root Ali ono što najviše iznenađuje je u tekstovima drevnog Tibetanaca Bon religije postoje mnoge reference na sjevernu zemlju Belaya Tara
Zanimljivo je da su Kalmyks, tibetanski budisti, prihvativši rusko državljanstvo, Katarinu Veliku proglasila zemaljskom utjelovljenje Bijele Tare – budističke božice milosrđa. Posle revolucija su očekivali Mongoli, Kalmiksi, Tibetanci i Tuvanci sa Ruski sjever doći će kraljevstvo pravde i započeće posljednje rat koji će donijeti oslobađanje svih ljudi. S tim očekivanjima Usput, boljševici su vješto iskoristili prednost kako bi stigli što dalje širio svoj utjecaj na istok.
Kaalijsko jezero
Fotografija iz otvorenih izvora
Stari Grci nazivali su sve zemlje sjeverno od Crnog mora Hiperboreja, spomenuvši da se u njenom središtu od zapada do istoka proteže Ripske planine. Mnogi mitovi tvrde da je na zapadu Hiperboreje jednom kad je s neba pala vatrena kola Phaethona. U onim mjestima sa toga vremena je pronađeno ćilibar. Studije su dozvolile sugeriraju da je mit o Phaetonu o meteoritu, leti preko Grčke i pada na ostrvo Saaremaa u Estoniji. On mjesto pada bio je okrugli lijevak ispunjen vodom, – jezero kaali.
Tamo gde sunce ne zalazi
Krajem 19. stoljeća izvanredan indijski stručnjak za sanskrit i Vede B.G. Tilak je zaključio da su preci Hindusa – Arijci daleki sjever, a njihovi su preci živjeli na obalama Mljekare (Whitefin) more. Zašto se ne sjetiti našeg Bijelog mora? Osim Pored toga, Tilak je otkrio opis ostrva Svetadvipa (u prevodu – zemlju ili stranu svijeta), odakle sa planine Meru u pravcu Sage Narada je otišao sjeverozapadno (njegovo ime se poklapa sa) ime jednog od glavnih vrhova Polarnog Urala). Dosezanje ostrva, Narada, nudeći molitvu Bogu, ugledala je nebo višebojna svetla. Može se pretpostaviti da govorimo Ostrvo Svalbard i aurora.
Vede stalno spominju planine Meru s glavnim vrhom Mandara, odakle rijeke teku prema sjeveru i jugu. Planine se protežu sa zapad prema istoku. U početku se pretpostavljalo da u Vedama i Mahabharati Uralske planine su opisane, ali se protežu od sjevera prema jugu i dijele rijeke koje teku prema zapadu i istoku. To je negde unutra na sjeveru traže slivove Crnog i Kaspijskog mora i Bijelo more sa Arktičkim okeanom.
A ovo je lanac malih brda, koji se protežu od Karelije do Ural nazvan Sjeverni Uvaly: s jedne strane ovoga niski greben su Dnjepar, Don i Volga, s druge strane – Sjever Dvina Evo ih – brda Meru iz indijske mitologije. Usput, najviša tačka sjevernog Uvalova naziva se Mandara, baš kao i u Rigveda. Otprilike iste informacije nalaze se u Avesti. Tačno tamo planine se zovu Hara (vedre, zlatne, sunčane).
Morao sam biti u Nepalu, duhovnom glavnom gradu svijeta. In Kneževina Dolpo, smještena sjeverno od Himalaje, sprijateljila sam se mentor malog manastira Bon u selu Chkharka. U kući ovaj je monah ležao u torbi sa knjigama izvađenim iz još više drevni manastir, prije otprilike 400 godina uništen klizištem. Kad mi poredani preko raštrkanih listova starih rukopisa napisanih u tibetanskom i Shang-Shung pismu govorimo o planinama Kailash i Meru.
Pitao sam da li su Kailash i Meru isti vrh? Činjenica je da u samom Dolpu postoje i takozvani Kristal planine. Smatraju se sigurnosnom kopijom nevidljive osi svijeta, dok Kailash i mitska Meru eksplicitna su os svijeta. Odgovori Lama da to nije jedna i ista stvar, pošto je na planini Meru Severna zvezda mnogo više na nebu nego na Tibetu i da je prava planina Meru kraj sjevera, gdje sunce stoji na nebu i ne zalazi …
Arijevska ostavština
Na ruskom sjeveru fizički su artefakti koji potvrđuju sjever porijeklo čovječanstva je nevjerovatno malo. Međutim, postoji folklor, ukrasi, simboli, korijeni riječi, toponimi. Da, ista knjiga o golubima, Velesova knjiga možda se može nazvati i ruskim Vedama! Osim Štaviše, u našoj i indijskoj kulturi postoje mnogi uobičajeni obredi i vjerovanja. Sjetite se barem Shrovetide-a sa svojim paljenjem napunjena i paljenjem točkova.
Fotografija iz otvorenih izvora
Ista stvar se danas radi u indijskim selima: oni spale Mokšu – vjerovatno analogna slavenskoj boginji Mokosh. Stubovi s licima koja Princ Vladimir naredio je da se izruši posle krštenja Rusije, a kod nas vrijeme pronađeno širom Indije. Opet slavenski vrhovni bog Perun je isto što i indijska varuna. Oboje imaju ruku ili gomilu groma, ili gromovi u sanskrtskoj Vajri. Usput, isto korijen je sačuvan na estonskom: vasar – čekić ili sjekira. I iako Estonci ne pripadaju indoeuropskim, nego Fincima grupe, međutim, na njih su arijski snažno utjecali nasljeđe.
Pogledajmo rusku riječ “ratnik”, koja ima drevnu Arijevski korijen “pacov”, što znači i kolu. Ratnik je u stvari ratnik u ratnoj kočiji. To je tehnika referencije borbe na kolima dopuštale su arijska plemena proširila se sve do Indije i Male Azije (u potonjem slučaju) postali su poznati kao Hetiti).
Na estonskom, proporcije znači točak. A Indijci imaju ratnu – “dragulj poput sunca.” Sunce je oduvek bilo povezano s volanom. Točak se može vidjeti i na zastavi Indije. Na krovu svakog Budistički manastir je slika kolu koja simbolizuje širenje učenja Bude. Analogije su očigledne.
Dmitrij Sokolov
Voda Vreme Hyperborea Zmije Indija Ostrva Biljke Sunce
