Naučnici u sinestetama vide ne osobe s invaliditetom, već nekoga poput supermena koji nam pokazuju istinske mogućnosti mozak. Postoje ljudi koji su na fiziološkom nivou percipiraju ono što se oko njih događa tanje i dublje od toga ostalo. Miris i okus su nam nepristupačni, sirovi i bedno. Emocije i zvukovi imaju za njih boju “auru”. Neki mogu čak osećati bol ili zadovoljstvo koje su doživeli drugi. 
Fotografija sa otvoreni izvori
Michael Banissi sa Goldsmith Collegea (Velika Britanija) i njegovi kolege su skrenuli pažnju na činjenicu da u prosjeku ima stotinu jedna ili dvije osobe koje su barem jednom u životu (obično u djetinjstvo) iskusilo ono što se naziva zrcalnim taktilom (s ogledalom na dodir) sinestezija. Istovremeno najjače senzacije prouzrokovala je bol. “Mrzim kad moj muž izgleda okrutno filmove “, priznao je jedan od učesnika u istraživanju ispitanik je pitao eksperimentatora da ne dira čašu sa sobom sa ledom. Teško vam je da zamislite kako se osjećate kad prstiju, šaci osjećaju ono što osjećaju odgovarajući dijelovi tijela osoba koju posmatrate? A sinestete jednostavno ne mogu zamislite kako žive “normalni” ljudi. S jedne strane oni vole da gledaju ljude koji se zagrle i ljube, ali ponekad iskustva drugih ljudi ih preplavljuju. “Moram stalno podseti sebe da to nisu moja osećanja “, žali se jedan od sinestete.
Fotografija sa otvoreni izvori
Najzanimljivije je da smo svi u nekoj vrsti stepena ogledala taktilni sinesteti. Funkcionalni pretraga mozga ljudi koji su to vrijeme gledali posebno odabrani videozapisi pokazali su aktivaciju dijelova mozga, odgovoran za taktilne senzacije na kojima su se ljudi dotakli ekranu, za sve učesnike eksperimenta. Samo u sinapsetama ovo empatički sistem je bio prekomerno uzbuđen i dostigao je taj prag sa kojom se osoba počela osećati kao da je dodiruje njemu. Mehanizam ove pojave potpuno je nerazumljiv. Gospodine Banissi pretpostavlja da je problem u nepravilnom radu sistema, hvala kojom se razlikujemo od drugih. Nije ni čudo da je sinestezija svojstvena svim ljudima, jer da bi to neko razumio ljuti ili tužni, zamišljamo sebe na njegovom mestu. Ali s u ovom se sjećamo da je to drugačija osoba.
A sinestetama se čini da ne gledaju drugo, nego jedno ogledalo u kojem se vide. A onda zamjena postaje više potpunije – sinaestete ne simuliraju samo ono što oni izgleda da se u ovoj situaciji može osjećati druga osoba, ali u pogađaju tačno šta on stvarno osjeća. A istina je unutra naknadne studije s kojima je g. Banissi proveo Jamie Ward sa Univerziteta Sussex (Velika Britanija), pokazalo se da su zrcalni taktilni sinesteti skloniji boljem Razumevanje uticaja drugih ljudi i tačnije ostalih emocije izraza lica. U eksperimentima su nadmašili učesnike. kontrolne grupe kad su gledali fotografije na kojima su ljudi nasmiješen, zabrinut, namršten, zbunjen ili samo napravljena lica. I poenta ovdje nije u tome što su sinastete stručnjaci po licima: kad se trebalo sjetiti kakve poznate osobe prikazane na fotografiji, pokazale su iste rezultate kao kontrolna grupa. Kao što vidite, sinapsete ne haluciniraju, ali stvarno bolje razumiju druge. Možda to nije bolest i ne odstupanje, ali u izvjesnom smislu normalan rezultat socijalizacija? A onda ispada da oni, kao i ljudi koji posebno oštro osjećaju okuse i mirise koje posjeduju fenomenalno pamćenje na licima, itd., nenamjerno nam pokazuju istinske sposobnosti čovjeka. Vjerovatno zaključuje gospodin Banissi proučavati ljude s izvanrednim sposobnostima nije samo radi razumijevanje abnormalnosti mozga, ali i u cilju razvoja metoda i vježbe koje će nam omogućiti da postanemo, pahderme i gluposti malo pažljiviji i osetljiviji.
UK
