Fotografija iz otvorenih izvora
Klinička iskustva iskustva kod raznih ljudi imaju previše zajedničkog da bi ih ignorisali. Međutim, ljekari i naučnici to objašnjavaju na jedan način, ezoterika na drugi, a ljudi, preživeli klinički umrli i dalje dijele priče o tome neverovatno i mešovito iskustvo, zbog čega razmišljamo najvažnija životna pitanja: “Ko sam ja?”, “Šta će se dogoditi nakon smrti?” i “Šta je smisao života?” Klinička smrt u terminima Medicinska nauka je posljednji reverzibilni stadij umiranja. Reverzibilna faza znači da se u ovoj fazi još uvijek može vratiti umiranje osobe do života pomoću posebnih tehnika nastavak funkcija koje podržavaju život u tijelu i ovo je prije svega disanje i krvotok. Dalje blijeđenje od ovih funkcija vodi biološkoj smrti tijela, a oživljavanje je već nije moguće. Izraz “klinička smrt” pojavio se relativno nedavno, oko 60-ih godina prošlog vijeka i njegova pojava povezan s brzim razvojem tehnologija oživljavanja. Za u ovom trenutku uvođenje takvog termina jednostavno nije imalo smisla, prema razlog što prije nisu liječnici imali sredstva i mogućnosti spasiti ljude u ovoj državi. Klinička smrt traje u u prosjeku 3 do 5 minuta, mada u različitim uvjetima i okolnosti, ovaj put može se protezati na nekoliko desetine minuta. Za to vreme, osoba (svest, duša), u pravilu, kreće se kroz tunel sa jarkim svjetlom ispred, može imati vremena za razgovor s Bogom ili drugim stvorenjima, a ponekad iskusi dug život u drugog sveta, uključujući odlazak u pakao. Sada puno zanimljive priče o kliničkoj smrti, a one postaju više. Video kliničke smrti predlažem da pogledate video o ovoj temi, u kojem mladić govori o svom slučaju, koji je potpuno promenio ceo svoj život. Neki učenjaci tvrde da su sve ove vizije i iskustva se ne javljaju tokom kliničke smrti, već neposredno prije ili odmah nakon njega kada mozak funkcioniše. Oni vjeruju u tu svijest neodvojiva je od ljudskog tijela, stoga, kad se mozak ne opskrbljuje potrebnih supstanci, percepcije ne mogu biti nikakve. Je tipično ateističko gledište, negira postojanje duše, odnosno svijest koja postoji nezavisno od tijela. Od tada naučnici ne mogu naučno dokazati postojanje duše (nije prikladno instrumenti), oni obično negiraju njegovo prisustvo. To je, sa njihove tačke pogled “nakon smrti nema ničega – živimo jednom.” Tačka gledišta ezoterika o kliničkoj smrti je optimističnija. Duša odvojen je od tijela, i to je normalno jer to nema deo je toga. Odnosno, svest je primarno, a fizičko telo – opet. Duša može biti svjesna (opažati, doživjeti) bez obzira da li mozak funkcioniše ili ne. Naučnici često vjeruju da su mozak i um jedno te isto, koliko god ezoterično kaže da su to takođe različite stvari. Mozak je neka vrsta biološki mehanički prekidač kroz koji je um kontroliše organizam. Um, poput duše, može postojati i postojati funkcionišu nezavisno od mozga. Ezoterijski koncept o suptilnu strukturu čovjeka potvrđuje većina priča ljudi koji su se u vrijeme kliničke smrti nalazili u tzv zagrobni život. Nakon kliničke smrti. mnogi ljudi nakon kliničke smrti promijene svoju pogled na život. Mnogi od njih postaju vjernici, počinju bave se duhovnom praksom, zanimaju se ezoterika, njihova obrasci razmišljanja i ponašanja mijenjaju se na bolje. Primjećeno je njihove rodbine, rođake i ljude oko sebe. I vrlo je sumnjiva da su razlog za to banalne halucinacije mučne mozak, kako kažu naučnici i ljekari. Više liči na muškarca stječe stvarno duhovno iskustvo. Međutim, ni dokazati ni potvrditi to poreći još nije moguće. Možemo samo čitati priče druge ljude i izvode vlastite zaključke.
Životno vreme
