Ostaci drevne kore pronađeni na vulkanskom ostrvu, reći da se materijal u plaštu ne miješa previše intenzivno. Hemijski ostaci zemljine kore, udubljen duboko u plašt, s vremenom može opet krenuti dalje površine na potpuno drugom mjestu – na primjer, na nekima udaljeno vulkansko ostrvo. Analiza vulkanske stene na jednoj sa ostrva Južnog Tihog okeana omogućilo je naučnicima da sugerišu da ovaj proces traje više od 2 milijarde godina.
Fotografija iz otvorenih izvora
Ostaci zemljine kore koji je potonuo pre oko 2,5 milijardi godina ruža zbog uzlaznog toka u plaštu. (Ilustracija Priroda.) Koautorica Rita Cabral sa Univerziteta u Bostonu (SAD) napominje da se kemijski i izotopski sastav plašta razlikuje mjesto za mjesto. Možda je to rezultat bacanja komada kore, ali još nisu dobili konkretni dokazi. Iza njih istraživači otišli na ostrvo Mangaia – najjužniji Ostrva Kuka. Lokalne vulkanske stijene su se formirale okolo Prije 20 milijuna godina, snažno iscrpljen, ali sumporni minerali, sadržani u kristalima olivina otpornih na vremenske uvjete i formirana na dubini od nekoliko kilometara, još uvijek pohranjena “hemiju” koja je prethodila erupciji koja ih je dovela površini planete. A sastav je elokventan! Na primjer, gospođica Cabral napominje da je udio izotopa sumpora-33 mnogo manji od onog tipičnog za Zemljinu koru. Iako ova anomalija može dovesti do biološki procesi, potonji bi istovremeno stvarali nenormalno visoka koncentracija sumpora-34, ali to nije slučaj sa uzorcima iz Mangaije. Najverovatniji izvor stijena, naučnici siromašni-33 razmotrite materijal plašta koji sadrži ostatke kore, potopljeni ili na drugi način nađeni ispod površine planete u najmanje 2,45 milijardi godina, čak i prije fotosintetski organizmi su počeli pumpati atmosferu kiseonik. Kada je bilo malo kisika, hemijske reakcije, nastaju pod djelovanjem sunčeve svjetlosti na prirodan način trebali su stvoriti spojeve s malim sumporom sumpor-33. Kasnije dolazi do ozonskog omotača koji je posljedica kisika katastrofa je suzbila ove procese. U nekom trenutku, materijal sa granica kore i plašta ponovo se uzdizala s tzv plašt plašta (uzlazni tok). Gospođa Cabral traži da plati pažnja na niski intenzitet miješanja materijala u plaštu, jer se ovaj komad stijene gotovo na isti način vratio na površinu oblik u kojem je potonuo. Možda u plaštu možete naći cjelinu “groblje” drevnih litosfernih ploča netaknutih vremenom. Da li je to moguće smatra podatke dobivene kao dokaz postojanja tektonike od strane najmanje 2,45 milijardi godina? Istraživači ne žure takav zaključak. Prema njihovim riječima planeta je u to vrijeme bila još mlada i vruće, tako da ovaj deo korteksa nije mogao potonuti zbog subdukcije (ulazak jedne litosferne ploče ispod druge, jer se to događa danas), ali na neki drugi način. Doista, geohemičar Robert Stern sa Univerziteta u Teksasu u Dallasu (SAD) vjeruje u to materijal sa niskim sumporom-33 nije mogao da se formira dalje Zemljinu površinu i u „ispod podmorja“ kontinentalne kore, nakon čega otpasti i potonuti u plašt. Nešto slično se događa tu i tamo sada. Rezultati studije objavljeni su u časopisu Nature. Na osnovu materijala iz Nature News. Ostrvsko vreme SAD
