Iz školskog programa sam naučio da smo mi ljudi vrh kreacije prirode. Priroda, kako je to Michurin rekao, pravedna je naša radionica Ali jednom kad se moj odnos prema njoj promijenio. A dogodilo se tako. U samom središtu močvarnih šest hektara, dodijeljeno nama za baštovanstvo, bio je mlad bor.
Fotografija iz otvorenih izvora
Dok ona nikoga nije smetala, nisu je smetali. Ali nekako sa produbljujući odvodnu jamu, isjekao sam jedan korijen. Bor pretrpio ovu povredu, gornji dio trupa se uvio. Ali uskoro umjesto sječenog korijena pojavio se novi, iako okrenut od jarci, a deblo bora se postepeno izravnalo. Više nije u jarku “prošetao.” Sjećam se, tada sam pomislio: “Stvarno sam shvatio da postoji ne mogu? “Dakle, prvi put sam sumnjao da neko drvo može imati um. Plac je postepeno zatrpan krevetima, staklenici, zgrade. Bor se nije miješao, pa zato i niko dirnuo. A ako bih trebao nekako da je uznemirim, unapred sam je imao upozorio. Jednom sam otkrio njegove korijene u blizini vrta, ali sa iznenađeno primijeti da nijedan od njih nije ušao u vrt. Kao da drvo ga je namjerno zaobišlo. Dvadeset godina na gradilištu Kuća je porasla. Bor koji se pojavio upravo ispod njegovog prozora je narastao i pretvorio se u pravu ljepoticu. Stavila sam stolicu ispod počivaj. Zimi sam na granama objesio hranilice za ptice, ljeti sam gradio uređaj napravljen od cevi različitih dužina – svirao je „muziku vetra“. Nekako, kad sam sjedio u fotelji, naslonjen leđima na borovu šumu, osjećao kao da drvo žalosno traži da uklonim “muziku vjetar. “Koliko sam razumio, ovi zvuci su je iznervirali. Iznenadila sam se, ali cijevi uklonjen. Od tada je naš dijalog postao stalan. I on se dogodio ne samo na moju inicijativu. Naravno, desilo se, nisam shvatio značenje poruke koje mi je stablo poslalo. Na primjer, jednom, kada borov cvijet i zeleni kvržici pojavili su se na svim vrhovima grana, I odlučili su da imaju puno vitamina i bilo bi lijepo ovo iskoristiti. Međutim, kad jednom sjedim u stolici sa zatvorenim očima, odjednom jasno je pred sobom vidio sliku konusa, a onda umesto njega pojavile su se razdvojene usne. Mislila sam da mi nudi bor ugrize joj izbočine. “Treba li ih žvakati?” Mentalno sam pitao. In Odgovor ispred mene bila je slika čvrsto stisnutih usana. Samo Kasnije sam shvatio da je riječ o zabrani. Ali tada sam i dalje otkinuo nekoliko konusa za tinkturu. Nekako smo se posvađali sa mojom ženom kakva je životinja ostavila tragove u bašti. Odjednom me borovi “pozvan” i naslikao mi je pred očima njušku s visećim bočnim jezikom, a zatim je prikazao pjesme, upravo one zbog kojih smo mi svađao se sa svojom ženom. Naravno, lice je bilo više poput nekakvog chupacabra. a ipak sam shvatio da je to pas ga je nasledio. Uopšte Razgovarao sam s borom o različitim temama. Rekli su ako možete stavite, o štetočinama i glodarima, o vremenu … Jednom sam pitao ona ima, kako vidi. Bor je naslikao lice bez očiju, a zatim nacrtao je veliku rešetku, sličnu kapilarnom sistemu. Mislio sam: “Ali mora da postoji mozak koji obrađuje informacije?” On moje je pitanje blistalo svijetlo deblo s granama, baš kao i naše leđna moždina. Primijetio sam da ona čak i „vidi“ svoje korijene i može pokazati. Kad je uragan srušio u našim šumama godinu dana prije mnogo borova, pomislio sam da se možda i naš strah boji uragana. Ali na pitanje čega se bojao dobio je potpuno drugačiji odgovor: ja ugledao ulomak zida od trupca. Mislim da je jasno šta je ona htjela da to kažem. Tokom godina komunikacije sa ovim drvetom potpuno sam se snašao odnos prema prirodi se promijenio. Shvatio sam da su biljke baš takve ljudi se brinu, raduju, strahuju … I najgore za njih neprijatelji su oni koji im mogu nanijeti ozbiljnu štetu. To smo mi ljudi. Boris TRUDIN „Tajne dvadesetog veka“ april 2013
Biljke
