Fotografija iz otvorenih izvora
Zinovieva N.B.
Član 1
Kako neživi postaje živ? To je vrlo čudno znanost pažljivo izbjegava to najvažnije pitanje i pretvara se da on nije. Čini se kao da ozbiljan naučnik o tome ne razmišlja dolikuje Ipak, postavimo sebi to pitanje. I Za početak, to formuliramo na ovaj način: u čemu se živi razlikuje od neživih? Da bismo odgovorili na to, izvršićemo vrlo jednostavnu logičku analizu, koja se sastoji u izoliranju karakterističnih karakteristika i jednog i drugog razlikovati ih i ujediniti. Šta ih ujedinjuje? Ujedinite se fizičke karakteristike, periodična tablica – prikaz u živi i neživi od istih hemijskih elemenata, kao i međusobne interakcije su hemijske reakcije. To je očito, a na osnovu te zajednice, prije svega, elementarnog sastava, izvodi se takav očigledan zaključak prirodna degeneracija nežive materije u živu materiju. Pa stvarno unutra posebnim uvjetima, jer nas empirijsko iskustvo uvjerava da se to jednostavno ne događa Izvršeni su eksperimenti sinteze. organske iz anorganske, neke složene organske molekule ispostavilo se, ali je njihovo postojanje bilo kratkotrajno i najvažnije – nisu postali živi: nisu spontano, bez vanjskog utjecaja razmjene tvari i energije sa okolinom, informacija, povećavajte količinu, razvijajte, tj. strukturno kompliciraju se, rađaju svoju vlastitu vrstu. Dakle zaključujemo – živi i neživi imaju zajedničku elementarnu osnovu i istovremeno značajne razlike. Na primjer, razvoj, unutrašnja komplikacija, reprodukcija, odgovarajući odgovor. Uostalom, čak i najjednostavniji živo biće traži izvore hrane, štiteći se od negativnih utjecaj okoline, funkcionira u okruženju vlastite vrste, rađa se i umire. Ove značajne razlike koje su svojstvene živim bićima nisu mogu se pojaviti u neorganskoj nenadano, bez ikakvog razloga. Leti leti u potrazi za hranom, izmiče mušici i leti po strani ličinke, proizvode još horde iste kao i ona. A kamen koji leži na samoj cesti neće nagaziti ništa nije potrebno, ne raste i ne stvara gomilu kamenja. Da i organski molekuli se jako razlikuju od anorganskih molekula. Oni su tako komplicirano, glomazno! Pretpostavka o spontanom činu komplikacije logično tanke, kompaktne i što je najvažnije – stabilni anorganski molekul (a stabilnost ukazuje činjenica da razlaganje na sastavne elemente nije tako jednostavno, u za razliku od organskih) izgleda nekako nerazumno. Organics – to je ono što je ostalo od nekada živih bića. To su proizvodi propadanja prošli život. Molekuli su nestabilni – stoga lako zapaljivi. I mi koristimo ih svuda, a prije svega – za vađenje energije – gas, ugljen, škriljac, nafta, ogrjev. Reverzni proces – propadanje organska do anorganskog stanja je jasna. Nije jasno kako formirana orgulja. Odakle je nastalo toliko živih oblika? Odmah odbacite hipoteze poput „neka vrsta virusa je poletjela ili nešto drugo“ na repu komete, meteorit, “” osemenjen humanoidima “itd. Ovo gura problem malo dalje, ali ga ne rješava. Sve je to isto život je trebao negdje započeti. Nećemo dirati i religiozna interpretacija – kao akt stvaranja božanskom snagom. Bit će potražite druge hipoteze. Naročito nam daje hranu za razmišljanje naučna fantastika. Isaac Asimov ima priču u kojoj opisuje dvoje različitih svjetova raspoređenih po suprotnim zakonima. Svest mogućnosti koje takva organizacija pruža stanovnicima dva svijeta grade “cijev” između njih. Pumpanje preko njega naprijed i natrag, postali su neiscrpni i ekološki prihvatljivi izvor energije, štaviše, za obje strane istovremeno. A uz pretpostavku da takva “cijev” već postoji i funkcionira? Pokušajmo sagledati fenomen života sa ove pozicije. Mi ćemo fantazirati. Zamislite da postoji negdje drugi svijet uređen prema drugim zakonima suprotno našem. Imamo materiju propadanje i propadanje se događa na svim nivoima istovremeno (makro, mikro, antropogeni). Posljedica urušavanja je diskretnost, tj. prostorni diskontinuitet materije izolacija pojedinih objekata, atoma, čestica, zvezda, itd. Postoje i druge snage koje djeluju suprotno, čemu doprinose spoj, sinteza, komplikacija. Tamo gdje je osnovni princip sinteza, ona vodi do fuzije, kontinuiteta, čvrstine, što se u nauci naziva kontinuitetom. Takav svijet ne može sastoje se od materije. Materija je gruba i inertna, nesposobna za takvo transformacije. Najvjerovatnije, tvar u našem svijetu fantazija različito. Ja bih to nazvao energetskom supstancom, nekom vrstom polja, kontinuitet unutar svojih granica. Sad zamislite to biće ako ta supstanca dospije u naš svijet. Dolazim ovamo, ona primorani da poštuju zakone ovog svijeta, to jest – raspadaju se na sitne diskretne čestice. Napokon je sve tu diskretno, čak i lagani val razbije se u fotone! I tako to ona će morati izgraditi zaštitu za sebe, školjka. Od čega? Samo iz materije. Uostalom, nema više ništa! Vjerovatno bi najbolje bilo u tečnom mediju, gdje su molekule pokretni. U zraku su, međutim, i pokretni, ali vazduh pražnjeni, oni su na velikoj udaljenosti jedan od drugog. Treba i dalje optimalna gustina. Povlačenje molekula prema sebi, ovo energetska tvar time “fiksirana”, „mothballe“, izolovana od spoljnog sveta, koji za nju neprijateljski, jer prijeti propadanjem. Ali to nije dovoljno. Njena suština u razvoja, treba joj još. Privlači više molekula i sebe povećava se zapremina. Molekuli ulaze interakcija, započinju biohemijski procesi. Ali nisu raspadaju se jer ih energetska supstanca “drži” protivno zakonima ovog sveta. Zbog toga se dobija složena molekula organske od neorganskih koje se ne mogu formirati spontano. Ali razvijati ga protivno materijalnim zakonima Postoje neka ograničenja rasta izvan kojih je ovo živa ćelija, sad to možemo tako nazvati, ne postoje možda. I ona dijeli! Svaka kćerka ćelija započinje novu život, ali samo do određene granice, nakon koje opet slijedi čin podjele. Postojeći zajedno, oni formiraju sistem, koja počinje gomilati rezerve. Te rezerve dopuštaju povećavaju volumen, formiraju funkcionalne podsisteme – organe. I to više nije jedna ćelija, već organizam. Ali samo pod zaštitom mogu se pokazati energetske supstance materijala aktivnost – kretati se, razmjenjivati sa okolinom, snimiti sve veći prostor je sve što je toliko karakteristično za žive stvari. Bez ona ne može preživjeti u tim uvjetima. A školjka je stvar nepouzdan, treba ga stalno podržavati, štititi, hraniti, piti, liječiti, oblačiti se, umivati. Bilanca energetske supstance i materijalna ljuska – to je suština života. Preti mu prekršaj smrt. Smrt je irelevantan koncept za neorgansku materiju. Za život, to je razdvajanje materijala ljuske iz energetske materije koja ga je uzgajala. I ide dalje To je iz različitih razloga. Na primjer, zbog propadanja ili nasilno uništavanje školjke. Štaviše, ovaj poslednji primer vrlo utemeljena na dokazima hipoteza. Ako se školjka razbije ne puno, onda energetska supstanca može, ažuriranje unutrašnje rezerve, da je “zakrpimo”, a samim tim – da sačuvamo sebe. Pa, gdje ste vidjeli kako se neorganska krpa sama zakrpa? I živi bića – na svakom koraku. Gdje nakon smrti to nestaje suština – pitanje je i dalje otvoreno, ali ljuska ostaje i počinje se ponašati poput svih neživih predmeta u materijalnim uvjetima – raskinu! Napokon, energetska zaštita koja bi je držala u stanju integriteta, ona više nema. A budući da je njen oblik in materijalni uvjeti su glomazni, neravnotežni, tada se to raspada odlično, a istovremeno vam omogućuje izvlačenje ogromne količine toplotna energija. Ovdje je djelovanje „cijevi“ energije drugi svet! Ispada da u svakome od nas postoji to energetska supstanca, i svi smo mi na ovom svijetu vanzemaljci, zauzimajući neživu planetu sa širokim rasponom životnih oblika. I živimo po zakonima dva svijeta. S jedne strane, prema zakonima neorganske materije koje su strogo određene i nedvosmisleno. S druge strane, prema zakonima drugog svijeta, našim “istorijska domovina.” Potonji su u potpunosti reproducirani u ne može se primeniti to neprikladno okruženje, dakle samo djelimično, povremeno pružajući priliku jednom ili drugom usavršiti ličnosti da pokažu „čudo“. Šta je čudo? Ovo je efekt drugih zakona koji su u suprotnosti s onima koji dominiraju na ovom svijetu. Čini se da to ne može biti, ali događa se. Na silu misli pomiču predmete, plešu na vruće ugljeve, levitiraju, proricati, uroniti u suspendovanu animaciju itd. Zato pokušavam sinteza anorganskih organskih molekula kako bi se stvorio život ćelije vršene u laboratorijama, skolastički besmisleno. Uostalom, tamo se reproducirala samo školjka, bez tvar koja ga puni. A u prirodi se sve to lako i dešava svuda. Život se množi i množi. Mi to samo radimo borba protiv horde korova, poljskih štetočina, patogena klice, žohari, muhe i komarci koji se uzgajaju brže nego što ih mi uništimo. Naravno, ovo je samo hipoteza. Kao u svaka hipoteza, ima slabosti. Čitav red odmah se diže pitanja: šta je ta energetska supstanca? Kako je ušla ovaj svijet? Gdje je granica između svjetova? I što je najvažnije, to da li je to svijet odakle mi dolazimo? Ili je možda vrijeme da se pozabavimo ovim pitanjem?
Vremenski životni kamenje
