Fotografija sa otvoreni izvori
Kaže Aleksandar Tarasov: “Ovaj incident se dogodio u mojoj mladost, 1983. godine. Tada sam radio u stranci za geološka istraživanja u Južnom Tien Shanu. Partija je sprovela opštu pretragu u naletima istočni dio raspona Gissar u području pettisućitih planina, oštri vrhovi koji su prekrivali vječne snijege. Jedna od mojih ruta istrčao u gornju Say (ravnicu) Ak-bai-beyob, uski i strmi čiji je oluk još uvijek bio pokriven „snježnim mostom“, lokalno gledano – tarma. Tog dana, na ovoj Tarmi, moj radnik iz Pamirija i ja po imenu Murod jedva da se popeo na gornji tok saija, probijajući se bar kilometara. Tamo smo činili da smo pali u drugi svijet: ostali smo ispod alpske livade i zabavne bujice potoka. Evo, na visini od tri i pol hiljade metara, pokrivene su samo litice snijeg i led. Hladni vjetar duvao je pod našim vjetrovima, i sunčeve zrake su se tako odbijale od sniježnih i ledenih površina zaslepio mu oči da moram da nosim posebne naočale. I tako, kad polovina rute je već zaostala, vreme, kao što se često dešava u planinama, odjednom zakržljao. Tamni niski oblaci prekrili su planinu vrhovi, vjetar se pojačavao, krenuo je vlažni snijeg, koji se ubrzo okrenuo u suvoj bodljikavoj oluji. Sneg pod pritiskom burnog vetra bukvalno zaglavila u našim licima i rukama. Hladno pucketanje, zbog vidljivosti stalno povećavane snježne padavine padale su na nekoliko desetina metara. Jesam odlučio je pričekati loše vrijeme. Murod i ja smo sjeli ispod krupni kamen koji se barem nekako nadvisio s leve strane skloni se od prodornih vjetrova i prstohvatnog snijega. I na vreme. On pred našim očima izbila je prava snježna oluja: snažan vjetar nosio je snijeg gotovo horizontalno, snežni vihor je pokrivao sve. Gde god Vidi, bijeli veo. Iskreno, osjećala sam se nelagodno. Pogledao sam radeći. Isti, sagnut u tri proboja, čvrsto pritisnut u hladnog kamena i skrivanje lica od ledenog vjetra s kapuljačom vjetrenjače, kao da ništa nije prežvakalo krekere. Odjednom sam nešto osetio da me nešto natera da okrenem glavu ulevo. Od od onoga što sam vidio hladio mi je niz leđa i kosu na glavi i ruke su se pomerile. U velu mećave, bijelo se polako pomiče ljudska figura. Hladne duše mi su se trenutačno obrušile u sjećanju priče starijih prijatelja geologa o ljudima u planinama je “bijela penjačica”. Pa su nazvali duha, nemirna duša penjača koji je umro tokom uspona. Od tada ona luta po planinama i traži svog dečka, takođe penjača. Štaviše najčešće je viđena visoko u planinama na snježnim padinama onih planinari koji su morali izdržati hladne noći bez šatora i vreća za spavanje ili ulaska u strašne snežne oluje vrhovima kada su bili na rubu smrti. Razgovarano takođe, da je “beli penjač” pozvao ljude iza sebe. Oni koji Dogovorili su se da idu za njom, nisu se vratili. Uopšte, užas! U kratkom trenutku kada sam ugledao ovu sablasnu ženu, ja uspeo da razmotri. Obukla je široke bijele harem hlače i iste bijele prostrane vjetrovke, opasane konopom, – Uobičajena oprema penjača 1950-1960-ih. Velika kapuljača vjetrovci su mu bačeni preko glave, gotovo u potpunosti skrivajući lice. I hvala Bogu! Bojim se čak i zamisliti šta bi se dogodilo ako se ovo dogodi penjačica me primijetila! Pogledao sam radnika: vidi li on “bijeli penjač”? Ali nastavio je da gleda u noge žvačući još jedan kreker. Opet sam pogledao levo – penjač je nestao, kao da je nije bilo. Koliko god sam zavirio u snježno mlijeko mećave, nikad više nikoga nisam vidio. Izvjesno vrijeme nakon toga Nije me pustio hladan strah. Sve je izgledalo kao duh penjači će se ponovo pojaviti ispred nas i odvući se sami u snežni ponor. Ali pošto se ništa slično nije dogodilo, Postepeno sam se osvijestio. Kakva nevjerovatna vrtloženje snijega ubrzo nakon što je duh nestao, i jednako brzo, kako je počelo. Murod i ja smo se popeli iz našeg skloništa, klečeći ukočene noge. Snijeg je nagomilao sve okolo tako da se i dalje nastavi geološka ruta nije imala smisla. Zatim smo krenuli dolje Sayu: brzo, nepravilno, pobjegao je na tarmu i nakon nekih dvadesetak minuta je opet bilo na alpskoj livadi obilnoj zaleđenoj kišom. Nebo je bilo vedro, sunce je sijalo i sve što se tamo događalo iznad, Već sam se setio kako nekog nestvarnog sna. Ali ta bijela figura “Lagano sam lutao velom oluje, sjetio sam se za život.”
Stones Snow
