Nešto je već nagnulo planetu na bok, pa je njena orbita okomita na orbite ostalih planeta Sunčevog sistema. A sada su naučnici otkrili da Uranova atmosfera prodire u svemir.
U podacima o istorijskom pristupu Voyagera 2 ledenoj planeti, 1986. godine, još nije otkriveno prisustvo plazmoida, džepa atmosferskog materijala usmerenog sa Urana magnetnim poljem planete.
Ovo je prvi put da je plazmoid otkriven u blizini ledenog diva i ne pokazuje nam samo da Uranova atmosfera curi. Takođe pokazuje određenu dinamiku u neobičnom uvijenom magnetnom polju ove planete.
U stvari, atmosfera koja curi nije tako rijetka. To se naziva atmosferskim izbacivanjem i tako se, na primjer, Mars pretvorio iz prilično vlažne planete u prašnjavu, neplodnu pustoš. Veneri ponestaje vodonika. Jupiterov mjesec Io i Saturnov mjesec Titan takođe gube atmosferu. Čak i Zemlja dnevno izgubi oko 90 tona atmosferskog materijala (ne brinite, imamo oko 5140 bilijuna tona, dugo će trebati da potpuno nestane).
(David Stern, Recenzije geofizike, 1996).
Postoji nekoliko mehanizama putem kojih se to može dogoditi, a jedan od njih je putem plazmoida. To su veliki cilindrični mjehurići plazmi-joniziranog plina povezani magnetskim poljima koje proizlaze sa Sunca, područja poznatog kao magneto rep. Gornja slika pokazuje kako ovo izgleda za Zemlju.
Joni iz atmosfere usmereni su duž magnetnog polja u ovu regiju. Kada solarni vjetar prisili magnetsko polje da pukne na strani okrenutoj prema Suncu – na mjestu gdje se udarac savija – oni se uvijaju i ponovno spajaju u repu, odvajajući predenje plazmoida. Neki od jona se odbijaju prema planeti (proizvode polarne svjetlosti na Zemlji), a plazmoid se odbija u suprotnom smjeru, noseći sa sobom atmosferske ione.
Za Zemlju je ovo prilično jednostavno i razumljivo. A postoje dokazi da sunčani vjetar svakodnevno na malo drugačiji način odvlači plazmoide s Marsa, s obzirom da Mars nema globalno magnetsko polje.
Ali Uran je lukav planet, i budimo iskreni, njegovo magnetsko polje je u neredu.
Tamo gdje je Zemljino magnetno polje više ili manje u skladu sa orijentacijom planete, Uran je sav savijen, magnetni polovi se nalaze pod uglom od 59 stepeni u odnosu na geografske polove. Ni centrirano. Ako biste povukli liniju između ova dva pola, ona bi bila odmaknuta od centra Urana za prilično veliku udaljenost.
Upravo je ovaj poremećaj magnetskog polja privukao pažnju astronoma Gine DiBraccio i Dana Gershman iz NASA-inog centra za svemirske letove Goddard, koji su planirali potencijalne letove sondom i vjerovali da bi ta neobičnost bila dobra polazna točka.
Gledali su podatke prikupljene magnetometrom Voyager 2 u januaru 1986. u većoj rezoluciji od bilo koje prethodne studije i primijetili su fluktuacije podataka, bljesak u magnetnom polju.
Obradili su podatke i došli do zaključka da da. Uprkos činjenici da Uran ima čudno, iskrivljeno, klimavo magnetsko polje, ovaj je rafal zaista bio plazmoid, dug oko 204.000 kilometara i širok 400.000 kilometara, pun jonizovanog vodonika koji se povlačio sa planete.
Prema analizi istraživača, ovo pokazuje da se Uranovo magnetsko polje ponovo okuplja u repu, baš kao i Zemljino. Takođe sugerira da unutrašnje sile igraju ulogu u magnetnoj dinamici planete.
I, naravno, on otkriva mehanizam pomoću kojeg Uran može izgubiti značajan dio atmosfere nošen plazmoidima.
Podaci Voyagera korišteni za ovu analizu stari su više od dvije decenije, pa istraživači sugeriraju da je najbolji način potvrde teorije slanje druge sonde koja će je testirati.
Studija je objavljena u Geophysical Research Letters.
Izvori: Fotografija: (Voyager 2 / NASA / Erich Karkoschka)
