Naučite svoju djecu da se ne smiju šizofrenicima, budite ono što jeste taktičan, ako ne iz milosti prema bolesnima, onda bar iz osećaja samoočuvanje
Fotografija iz otvorenih izvora Moj 18-godišnji sin volontirao se na dječjem ljetu kamp blizu Toronta. Pozivi, kaže da se svima sviđa, „samo sva vrsta depresivne djece. ” Rekao je da će doći i reći nam. Od što mi je rečeno, kosa mi je stajala na kraju. – Izgleda da su sva djeca djeca, rekao je Ruslan. – Jedna devojka je tako pristojna, pametna, samo uzorak, studirajući u osmom razredu. Ali jednom kad je … uspjela velika potreba za šatorom podijeljena s još dvije djevojke. Kad smo je pitali zašto, ona slegnu ramenima: „Samo sam htjela tako. ” Nije se stidela. Druga djevojka, stara oko petnaest godina, bila je stalno na antidepresivima. Stalno joj je bila potrebna komunikacija. Ona je svo vreme me pratila i dozivala: “Ruslane.” Okreću se, ona nije ništa ne govori, gleda. “Možda ti se dopala?” – Ne. Ona i za otišli drugima. Imajte na umu kamp o kojem se radi sin je najobičniji. Svi koji tamo žele i bilježe djecu plaća. Bilo je i dječaka od oko devet godina, čija je majka umrla od raka. I tata se oženio drugom, a ovaj dečak ima problema sa sinom maćehe. Tako je i sam pomislio da je insekt. I šeta, drži ruke ispod nosa i pomiče prste, kao da insekt pomiče antene. I pušta zvukove, vrlo čudno … Sin je snimio te zvukove i dao mi slušati. Pa, da, neljudska škripa. – Prije nečega jesti, ovaj dječak njuška hranu, – nastavlja sin. – I bilo je dječak nasilnik koji svakoga prebije i stalno nastoji pobjeći kampove. Jednom smo ga uhvatili već u šumi. Ima deset godina, ali on toliko jak da smo morali sjediti na njemu drži se. Dok su se zadržali, odlučili su nazvati policiju ili ne… Odlučili smo ostavi ga u kampu, ne zovi. Pa on je onda dobro djelo izdvojio se: pobijedio je one momke koji su nas zadirkivali “Insekt.” Zadirkivali su ga da nema majku … Sin je rekao i rekao, ali mislio sam da takvu djecu mogu i imati savjetnika za ubijanje noću. I šta, „upravo sam htio“ … o čemu sam čitao ubijanje djece u američkoj školi uznemirilo je, ali ne i iznenadilo. Ovdje sam u Sjevernoj Americi, gdje živim, jednostavno, epidemija mentalnih poremećaja kod djece i mladih. Nekoliko Prije nekoliko godina nazvao me je otac tinejdžera ruskog jezika. Ispostavilo se sin je započeo mentalnu bolest. Sa 17 godina. Nakon u učili su jednu knjigu u školi … nisam je pročitao, rekao je dečakov tata da se tamo djeca ubijaju iglom kroz anus. Manijaci izgleda da je (dobro, ko drugi?). Nakon ove knjige, momak i Dogodio se “opsesivno-kompulzivni sindrom”. Kome je stalo jest – pronađite opis bolesti na Wikipediji. Otac je umirio sina ponavlja: „Ne želim živjeti u ovom prljavom i okrutnom svijetu.“ Kao rezultat toga, momak je morao da napusti školu. 
Fotografije iz otvorenih izvora
Slike u jednoj od škola u Torontu za srednjoškolce Foto: Psiholog, kojeg su roditelji pozvali u pomoć, objasnio je dečaku što se u svetu dešava – roditelji siluju svoju decu, i uopšte, rekao je psiholog, mnogi papi imaju sramotne misli na pogled djece, ali to ne znači da su ovi tate loši, “to je to normalno – suzdržavaju se. ” Naravno, dečko ostao sam sa njegovim „krovom“ (čini mi se da nešto nije u redu, bio je uveren u dobrotu ovog sveta …). Nedavno je došao kod mene Toronto devojka iz Kansas Cityja. Kaže da su Amerikanci malo da ne liječe djecu, već ih hrane antidepresivima. „Kod komšija odrasla su dva dječaka blizanca. Mama i tata su se razveli, dečki bio je očuh. Liječio je s njima. Oni su se takođe sastali sa rodni tata. Ali kako smo odrastali, shvatili smo da situacija može iskoristi, i počeo da se žali tati zbog očuha, očuha od oca, pregovaranje o sebi blagoslovima i ustupcima. Odrasli psuju, psuju i su umorni. I, kao što je to običaj, obratili su se psihologu. Imenovao je antidepresivi. Dno crte: do 17. godine, jedan dječak je nevjerovatan debeo, drugi se objesio. ” Pre neki dan, novine Toronto Star objavio je članak pod naslovom “Antidepresivi za koje se sumnja ubijanje kanadske dece. ” Istraga novina otkrila je da su ovi od 2002, droga je oštetila ili počinila samoubistvo najmanje oko 400 djece i adolescenata. Primjeri su dati: „U devetogodišnji dječak brže diše, izgubio je ravnotežu i umro tijekom liječenja tri različita antidepresiva … star 15 godina dječak je imao problema sa otkucajima srca i ranije je imao konvulzije kako je odlučio da se ubije. Uzeo je antidepresiv Seroquel … 15-godišnja djevojčica ubila se dok je vodila antidepresiv Prozac. 28 slučajeva završilo je smrtnim slučajem, uključujući samoubistvo devetogodišnjeg dječaka tri sedmice nakon kako je počeo uzimati antidepresiv Zoloft. Most djeca koja uzimaju ove lijekove imala su konvulzije ili pokušaje samoubistva dok uzima drogu. ” Ista „Toronto Star“ puše u drugom članku o drugačijoj nesreći. Na kontinentu vlada epidemija autizam. Ako je prije dvije godine pretrpio ovaj mentalni poremećaj svako dijete od 150, sada jedan od 88. Uzroci bolesti niko ne zna. Ko kaže genetika (ali kako je to – pravo na masu propusti za ljude u genetici?), koji kaže, nova generacija za to je krivo cijepljenje supstancom koja sadrži živu (obično autizam pojavljuje se ili se pojavljuje u trećoj godini djetetovog života nakon vakcinacije) neki smatraju da je za to kriva genetski modificirana hrana. Čak postoji teorija da je svijet vlada pokrenula eksperiment da bi „proizvela“ ljude koji vrlo povoljno: oni su u stanju da obavljaju isti posao (stojeći mašina i ne blista), mnogi ne mogu da pričaju, skoro svi ne žele komunicirati s drugima, pa nemojte sposobni da se pobune … Neka vrsta robota, od kojih svaki ima jednog vlastitu izvanrednu sposobnost i potpunu bespomoćnost u svemu ostalo. Vjeruje moja prijateljica, ruska baka autistične djevojke da djeca dobiju oštećenje mozga: i tumori i autizam i drugi bolesti jer ih je pogodila lavina informacija dječiji mozak nije prilagođen. Samo nije izračunato. Ulazimo Sovjetsko je vrijeme gledao dva crtana filma, najviše tri puta dnevno 5-10 minuta svaki. Kod modernih beba sa pelenama TV sa “razvojnim programima”. Oni tamo pjevaju i skaču divlje boje i beskrajan niz slika. Satima! Dodaj za ovo su igraće konzole za stariju djecu … Osoba prelazi drugu svijet iz kolijevke, navikao se komunicirati sa „stvorenjima“ koja to nisu morate odgovoriti s kim ne trebate komunicirati – a ipak je to simptomi autizma u ranom djetinjstvu. Netko će se nasmijati baki ali u Sjevernoj Americi na konferencijama psihologa to su već iznijeli teorija. Da pretjerani protok informacija osakaćuje mozak djece koju imaju radni roditelji su ostavljeni u brizi o elektronskim izvorima … Ali na stranu, do sada teorije. Činjenica je da se na zapadu, na Barem u Kanadi, autizam ne leči autizam. Kao i mnogi drugi mentalna bolest. Ljekari su jednom zauvijek odlučili da to neizlječivo i djeca s različitim invaliditetom se jednostavno hrane tablete koje ih čine zgodnim za roditelje i nastavnike. A onda još uvijek zadivljena kako nahranjena ne liječeći, već osakaćujući odraslo dijete ide s tabletama i puca na cijeli svijet … bit ću sretna čitaoci činjenicom da su u Rusiji i Ukrajini odstupanja raznih vrsta u deca se leče. Neki se izleče, drugi se prilagode na bolje bočno ponašanje. Mi u Rusiji koristimo ljekovite proizvode lijekovi: nootropici koji stimulišu rad mozga, umirujuće homeopatske i biljne lijekove. Znam ruski dečak s dijagnozom autizma u Kanadi i njegovoj roditelji su otišli u svoju domovinu i izliječili dijete u gotovo tri godine u potpunosti. Sada mu je pet godina. Liječeno običnim sovjetskim znači: nootropici, umirujuća blaga sredstva, fizioterapija, logoped, masaža, edukativne igre. Štaviše, naši lekari su u punom jeku nazovite: “Što prije počnete da liječite, to je bolji rezultat!” In Kanada se ne liječi i obično se dijagnosticira najranije u 4-5 godina, a prije toga djetetu jednostavno savjetuju da se “razvija”. Ali što je dobro na istom zapadu iu Kanadi je da ne daju takvu decu da bi ih zadirkivali, njima se dodeljuju lični pomoćnici u školama stručnjaci za razvoj rade besplatno. Kad sam stigao unutra Kanade, nisam mogao da shvatim zašto se škole tako strogo bore zadirkivači. “Previše velika stvar za mene!” Nasmijao sam se kad moj sin je bio pozvan u školu samo zato što je neke zvao dečko glup. Sada razumem zašto je škola na oprezu samopoštovanje svakog djeteta. Jer je, po mom mišljenju, mnogo djece – bolestan. Danas će ga zvati strašila, a sutra će se nametnuti rukama ili ubiti prestupnika. Kad sam to pročitao u Moskvi, mladi advokat je upucao kolege, nekako sam odmah pomislio da je to jedno od ove odrasle dece. A onda, dok je čitao intervju sa njegovim majko, moje pretpostavke su potvrđene. Jadna žena cijeli život liječio je svog sina, a sada bi se, čini se, ostvario njegovan san: postao skoro normalno, završio fakultet, radi i niko obaveštenja! Sve majke djece s neurološkim i mentalna bolest. Pojma nemate šta ove mame imaju užasan život, jer se dijete ne mora samo liječiti, podnositi prevare, educirati, učiti gotovo neprimjereno, ali i skrivati se od drugih, da je vaše dijete “jedno” … Ljudi oko vas ne simpatiziraju uvijek, ali češće prezren i nerviran. A ovo dijete je najdraže, domaći. Poljubi majku i prikrade se, tražeći zaštitu … Sad, majko izlečio „strelu“. Ali bilo je i „dobrih ljudi“, smejali su se drugom preostale neobičnosti, i tako odjednom precrtani i njihov život i njegov život i život siromašne žene koja je cijeli njezin život “Nosio je njenu nesreću preko proleća na ledu.” Da, on je tako dobar, zver, ali moramo razumjeti: nemoguće je zadirkivati. Niko. Čudnost nije iz da je osoba loša, ali zato što je pacijent. A mi čak novine u naslovima pišu: „… ispostavilo se da je ludo.“ Reč „luda“ uvek i svuda. A “šizo” se općenito smatra smiješnom riječi … Ali mi ne smiju se pacijentima oboljelim od raka? Pa zašto riječ “luda”, “šizo” u svakodnevica kao cool i istovremeno uvreda? Pa hajde nasmijati se: „Haha, on je neka vrsta pacijenta sa rakom.“ Mentalna bolest – ništa manje tuge nego onkologija. Ne možete mu se smijati. Ne mogu vrijeđati čak i u svakodnevnom životu. Osoba koja može proći pati od glasova u mozgu s vremena na vrijeme. On sam toga se plašim i stidim se toga. Njegova porodica muči. Ne boli … U jednom sibirski grad prije petnaestak godina psihički bolestan čovjek izbodeo petogodišnje dijete! Dušo, rekli su nešto uvredljivo viknu mu. Strašna tuga za roditelje. Zato i kažem: hajde naučite svoju djecu da se ne smiju šizofrenicima, autističnim osobama sa Rettovim sindromom i ostalim nesretnim pacijentima. Učinimo to sami Bićemo pažljivi. Ako ne iz milosti prema bolesnima, onda bar iz osećanja samoodržanja. O čemu sam govorio o Severnoj Americi epidemija mentalnih bolesti, uskoro će nas pogoditi. Već dirnuo. Jeste li čuli prije 20 godina za autizam? A sada ta djeca puno. I oni moraju negdje naučiti, raditi nekako, hraniti se, uživo … Mnogi od njih mogu i više ili manje voditi samostalan život. I do tragedija poput nedavnih Amerikanac, kad je autist upucao djecu u školi, nije bilo, postanimo ljubazniji. Čak mi je i neugodno zbog svog tako banalnog dosadan poziv. Ali Biblija je ujedno i knjiga koja takođe uči nekomplicirane stvari: ne ubijajte, ne krajte, volite bližnjega. Ma šta nije bio. A onda, kažu, bit ćete sretni. Ili barem neće biti nesreće. Ilustracija njegove tvrdnje da je lošeg zdravlja trenutne generacije mladih napravio sam te slike to viđen u jednoj od škola u Torontu za srednjoškolci. Evo depresivne percepcije svijeta u umjetnici … Evelina AZAEVA
Vremenski život insekata Roboti Rusija Epidemije
